Četiri dana Zoran Milanović je odbijao čestitati Kolindi Grabar Kitarović na izbornoj pobjedi.
Jedan dan je anonimno tvrdio da on s predsjedničkim izborima ionako nema nikakve veze, pa stoga nije obavezan čestitati. Drugi dan je također anonimno tvrdio da je ljut na nju zbog toga što je okolo pričala da je Hrvatska u bankrotu. Treći dan je anonimno tvrdio da je neustavno izabrana za predsjednicu države.
A četvrti dan se, eto, na sjednici Vlade ponašao kao da je sve normalno.
Istina, opet nije čestitao, nije se referirao na višednevne izjave "visokog izvora iz Banskih dvora", na polemike oko ustavnosti izbora, ali je zato izrazio nadu da će dobro surađivati s novom predsjednicom. Čak ju je pozvao da "svakog četvrtka odvoje vremena za razgovor o tome što je Vlada radila i što će raditi", te da "što se Vlade tiče" slobodno može preseliti ured u Visoku ulicu.
Nije onda jasno za koga se zapravo Sandra Petrović Jakovina jučer bacila na mač, gurajući priču o neustavnosti Kolindina izbora i izlažući se višestrukim demantijima i ogradama, od stručnjaka do vlastite stranke, pa čak i Ive Josipovića, za čiju je kampanju Jakovina radila.
Suludi manevar
Što se htjelo postići tim suludim manevrom koji se pretvorio u političku blamažu? Kome je trebalo to izlaganje i sramoćenje?
Sandra Petrović Jakovina nikad u životu nije izašla ni s čim značajnim u javnost, nikad nije pokazivala inicijativu, nikad nije izražavala stav, naročito u vezi ovako suptilne materije kao što su Ustav i izborno zakonodavstvo.
Pa zašto je onda izašla sad? I zašto su se svi od nje ogradili? I kome je palo na pamet da upravo nju, neuvjerljivu i nevjerodostojnu, pogurne u javnost?
Da bi danas premijer Milanović posve mirno, kao da se ništa nije dogodilo, pružio ruku pomirenja novoj predsjednici. Kao da ona ne prijeti rušenjem Vlade. Kao da ne najavljuje konzultacije sa zastupničkim klubovima. Kao da se još jučer nije iz Banskih dvora anonimno poručivalo da oni "neće pozdraviti neustavno izabranu predsjednicu Republike".
I kao da Milanović nije tri dana tvrdoglavo, s njemu svojstvenom prgavošću, odbijao čestitati izbornoj pobjednici, vrijeđao je zbog "sektaške kampanje" i optuživao da denuncira Hrvatsku po svijetu.
Kome je sve to trebalo?
Pila naopako?
Na današnjoj sjednici Vlade premijer Milanović je čak izrazio spremnost da pomogne Kolindi u ispunjavanju njezina izbornog obećanja o preseljenju u Visoku ulicu, čak je i pozvao na tjedne sastanke u Vladu, što je bio toliko nagli zaokret da je izgledalo kao "okretanje pile naopako".
Kao da je premijer javno izazvao predsjednicu da ispuni svoja obećanja, ako ih je ozbiljno predlagala, i kao da je želio otupjeti oštricu njezina glavnog predizbornog - ali i hadezeovog - aduta da će postrojavati ministre i sazivati sjednice Vlade.
Ako mu je to bila namjera - a kod Milanovića se zapravo nikad ne zna što hoće - onda bi se moglo reći da je takvo ponašanje više na tragu zrelog političara spremnog na posve legitimno prepucavanje, za razliku od višednevnog autodestruktivnog durenja kojim je iznervirao javnost, pristalice i same esdepeovce.
Pa ako je Milanović doista na tragu denunciranja Kolindinih obećanja kao najobičnijih blefova, mogao bi usput prije nje ispuniti obećanje da će Hrvatska biti "najprosperitetnija država u Europskoj uniji, ali i svijetu".
Prije nego što HDZ opet napravi o svome.
Stišava sukob
Uglavnom, danas smo, ako ništa drugo, barem dočekali da Milanović jednom, makar deklarativno, stišava sukob, umjesto da ga danima i tjednima podgrijava.
Sada kad je SDP u rasulu, kad mu na Pantovčaku sjedi predsjednica sa zadatkom da ga sruši s vlasti, kad mu opozicionari u stranci već bruse noževe, kad su gospodarske prognoze opet loše, a nova zaduženja već kreću, Milanović će morati smisliti dobru strategiju opstanka.
Puno bolju od durenja, svađanja, vrijeđanja i zastrašivanja.
To mu dosad nije baš donijelo puno uspjeha.