Još prije četiri godine tvrdio je da "Mladen Bajić mora otići".
Optuživao ga da je "radio po nalogu HDZ-a", da je "morao progovoriti ako je bilo uplitanja politike u njegov posao", te da je "odgovoran za nečinjenje".
U saborskoj raspravi o Bajićevu trećem mandatu, šef SDP-a Zoran Milanović tvrdio je kako je "u njegovu poslu bilo dobrih, ali i jako puno malo dobrih stvari koje ga ne preporučuju za još četiri godine mandata", kao i to da je u njegovo vrijeme "očigledno bilo nedodirljivih"
"U borbi protiv korupcije Hrvatska će biti talac jedne osobe, a od državnog odvjetnika očekuje se da se ponaša kao Eliot Ness", kazao je Milanović.
Danas je Zoran Milanović kao premijer napokon ispunio četiri godine staru najavu i smijenio Mladena Bajića s mjesta glavnog državnog odvjetnika. I zamijenio ga sadašnjim ravnateljem Uskoka i Bajićevom desnom rukom, Dinkom Cvitanom.
Znači li to da je Milanović doista pronašao svog Eliota Nessa?
U potrazi za Nessom
Ako je vjerovati kuloarima, Milanović je svog beskompromisnog državnog odvjetnika tražio posvuda, od odvjetničkih preko sudačkih do ministarskih krugova. Pa se na koncu okanio ćorava posla i naprosto napravio rošadu u samom DORH-u.
Cvitan korak naprijed, Bajić korak nazad.
"Zahvaljujemo Mladenu Bajiću na svemu dobrome čega je bilo više nego lošega", kazao je premijer na današnjoj sjednici Vlade, par dana nakon što je iz Vlade izašla poruka kako je “Bajić sposoban i ustrajan", ali mu je hendikep činjenica da bi dobio četvrti mandat, što bi značilo da ostaje na poziciji glavnog državnog odvjetnika punih 16 godina.
Znači, Milanović je već imao svog Eliota Nessa, ali ga se zasitio.
Politika kontinuiteta
I tako, poslije velikih najava, pompoznih riječi, uzaludnih potraga, priča o neovisnim, beskrupuloznim stručnjacima koji bi ubrizgali svježu krv u DORH, servirana nam je politika kontinuiteta.
U ovom imenovanju nema hrabrosti, ako ne računamo hrabrost da se zahvali najmoćnijem pravosudnom dužnosniku u modernoj hrvatskoj povijesti, nema najavljivanog zaokreta, nema potrebnog vizionarstva.
Dobili smo kontinuitet, a da nismo sigurni treba li nam on uopće. Niti o kakvom se kontinuitetu točno radi.
Ako se radi o Bajićevu šurovanju s politikom, kalkuliranju s optužnicama i kaznenim prijavama, tempiranju uhićenja, najavljivanju istraga koje se nikad nisu pretvorile u optužnice, onda nam to više ne treba.
Kao što nam ne treba Bajićevo intimiziranje s onima koje bi trebao procesuirati, njegovo podnošenje referata američkim i drugim veleposlanicima, njegovo dilanje dokumenata, curenje transkripata, iniciranje javnog linča i pisanje medijskih optužnica.
Ne treba nam ni Bajić koji se kompromitira u slučaju Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća: žaleći se u slučaju izručenja, a ne žaleći se u slučaju neizručenja, premda je to tražio kao stranka u postupku.
Neki kažu da je upravo slučaj Perković bio zadnja Bajićeva šansa da se izbori za četvrti mandat.
Ni kad darove nosi
Danas Milanović više ne govori o tome, ali previše toga lošeg bilo je u Bajićevu mandatu. Previše da bi mu se vjerovalo čak i onda kad darove nosi.
Sada se postavlja pitanje: treba li vjerovati njegovu najbližem suradniku?
Je li Cvitan postavljen na ovo mjesto samo zato što Milanović nije uspio naći nikog boljeg? Je li uopće tražio nekog boljeg? I kakvog je tužitelja uopće tražio?
S jedne strane, guranjem Bajića u pozadinu, šalje se poruka Europskoj komisiji kako Vlada i dalje računa s tužiteljem koji je uživao veliko povjerenje Bruxellesa. Te da će Cvitan nastaviti na njegovu tragu.
S druge strane, ako Bajić nije bio "Eliot Ness", nego famozni "StandBajić", što se onda može očekivati o njegova najbližeg suradnika?
Uostalom, kakav je državni tužitelj uopće potreban politici koja ga imenuje?
Onaj koji će kopati po njihovim džepovima i dealovima, po njihovim 'šegonima' i 'merzelicama', koji će spremno upadati u njihove kancelarije, umjesto da poput Bajića strpljivo čeka na obali rijeke da mu pod noge dođe leš njegova neprijatelja?
Koga politika treba?
Treba li politika neovisnog, samostalnog, inatljivog, upornog, nesavitljivog i beskompromisnog tužitelja? Ili nekog fleksibilnijeg? Nekog razumnijeg? Nekog s kojim će se lako dogovoriti?
Odnos prema Mladenu Bajiću godinama je bio lakmus-papir svake vlasti.
Milanović je na tom testu varirao: kad se Bajić nije borio protiv korupcije, šef SDP-a nije ga kritizirao; kad je napokon krenuo s hapšenjima od premijera i ministara, do direktora i kriminalaca, Milanović ga je počeo kritizirati; a kad je Bajić prije izbora odbacio kaznene prijave protiv SDP-ovaca, Milanović se ponovno ušutio.
Zato sada baš nismo na čistu što će premijer očekivati od Dinka Cvitana.
Da bude poput Bajića kojeg on pune četiri godine planira smijeniti ili da bude kao onaj kandidat kojeg pune dvije godine nije mogao nigdje pronaći?
Osim u Bajićevu uredu.
Pod Bajićem je Hrvatsku najprije progutala korupcija, da bi Bajić na borbi protiv te korupcije izgradio herojski status. Sad će se vidjeti što nam donosi Cvitanov kontinuitet.