I tako, našli smo se pred vječitom dilemom: pošten, ali nesposoban premijer, ili navodno sposoban, ali ne baš pošten ministar?
Jesmo li u slučaju smjene ministra financija na strani Zorana Milanovića, navodno izuzetno poštenog, ali zato kronično nesposobnog, nezainteresiranog i bahatog premijera koji snosi glavnu odgovornost za neuspjeh ove Vlade?
Ili smo na strani Slavka Linića, najradišnijeg, najprobitačnijeg i najpopularnijeg ministra, koji je već dulje vrijeme umočen u ozbiljne afere, povezan sa sumnjivim likovima i još sumnjivijim predstečajnim nagodbama, koji je bahat, bezobziran, napada sudstvo i manipulira medijima?
Ili ako ćemo još banalnije, ali posve u skladu s trenutnim raspoloženjem, mrzimo li više Milanovića ili Linića?
Linić glumi žrtvu
To pitanje ne muči samo zainteresiranu javnost koja se već mjesecima zabavlja hladnim ratom premijera Milanovića i njegova najvažnijeg ministra Linića, nego će mučiti i sve frakcije SDP-a u predstojećem stranačkom obračunu, kojeg je Linić zakazao za 26. svibnja, dan nakon europskih izbora.
Da Linića nije smijenio Milanović, možda bi cijela priča prošla glatko, bez medijskih svrstavanja i bez sve glasnije stranačke pobune. Ovako, drugi najomraženiji političar u zemlji smaknuo je trećeg najomiljenijeg političara.
U tom smislu, Linić se može smatrati sretnim. I glumiti žrtvu.
Pritom gotovo svi, a naročito Linićevi riječki esdepeovci koji poručuju "Slavko je naš", upadljivo zaobilaze aferu Spačva, spornu procjenu zemljišta koja je, kako kaže Linić, možda provedena po zakonu, iako zbog slične stvari sisačka županica čami u zatvoru.
Sve se svelo na obračun osobnosti. Premijer protiv ministra, Milanović protiv Linića.
Milanović je mjesecima pripremao teren za Linićevu odmazdu, držao u pripravnosti dokumente kojima će presuditi njegovu protivniku. A onda, kad je napokon otkvačio giljotinu, s Linićevom glavom odsjekao je i komadić vlastite noge. Simbolički, naravno.
Spašavao je dignitet Vlade, a narušio dio vlastitog digniteta, kao i ugleda svoje stranke u predizbornoj kampanji.
Tko ima pravo na stav?
Vojko Obersnel sada govori o "nekolegijalnom" postupku i u nagloj provali kolegijalnosti ponosno ističe kako svi u SDP-u "imaju pravo na svoj stav". Što, recimo, nije baš isticao kad je stranka zbog izricanja stava isključila Aleksandru Kolarić.
Međutim, zbog čega Milanović ne bi smio smijeniti Linića? Naročito kad u javnost izađu ovakvi dokumenti, bez obzira odakle došli.
Ako ćemo iskreno, Linić je još odavno tvrdio da najradije ne bi ušao u Vladu, nego da bi bio saborski zastupnik. Potom je tvrdio da će u Vladi biti samo godinu dana. Pa se predomislio, čim je preko svog ministarstva i Porezne uprave raširio mrežu suradnika, interesa, klijenata, kumova i prijatelja. I dobio u ruke diskrecijsko pravo da oprašta ili naplaćuje dugove.
Toga se, priznat ćete, doista teško odreći.
U isto vrijeme, Linić je imao tu sreću da sjedi uz ovakvog premijera i u ovakvoj Vladi, gdje se silom prilika isticao kao jedini reformist, kao radoholičar, vizionar, praktički jedina uzdanica u bolje sutra.
Ali opet, nije nam bilo bolje. Štoviše, bilo nam je još gore.
HDZ-ov zloduh iz Linićeve lampe
I što je najgore ne samo da je država nastavila s propadanjem, nego je iz Linićeve lampe izmilio onaj stari hadezeov zloduh: sa sumnjivim procjenama nekretnina, smišljenim pogodovanjima, obračunom s kritičarima, odljevom milijuna kuna iz proračuna.
Milanović se na presici zakleo u "čiste ruke i čist obraz". Na to se, pak, nije pozvao nitko od onih koji brane Linića.
A taj isti Linić, u stilu cosa nostre, zasad uredno šuti, štiti svoje suradnike i najavljuje konačni obračun s Milanovićem za dan nakon europskih izbora.
I tako, nakon dvije i pol godine mandata Kukuriku koalicije našli smo se u situaciji kad iz grozomorne Vlade odlazi jedan, po nekima također grozomoran, ali po drugima jedini kompetentan ministar. A ostaje nam jednako grozomoran, ali zato (deklarirano) pošten premijer.
Koji je Liniću učinio ono što bi svaki drugi premijer učinio svakom svom ministru, umočenom u ovakve afere. Da ne spominjemo sad zbog čega je morala otići Mirela Holy. Ili pak Veljko Ostojić.
Ali zato smo se našli pred naizgled nerješivom dilemom: jesmo li ovim potezom spašeni ili dodatno uništeni?
Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku