Jedna lasta ne čini proljeće. Ali svejedno su mnogi poruku Ante Kotromanovića na Facebooku uz poruku "Laste se vraćaju" protumačili kao veliki povratak Zorana Milanovića u politiku.
I to već na predsjedničkim izborima.
U tu svrhu poslužila je i fotografija Milanovića na Facebooku kako se grčevito uspinje po tvrdoj stijeni slovenskog Triglava. Pravo mjesto za početak kampanje. Baš onako putinovski. (Minus nauljeni bicepsi.)
Uglavnom, čovjek koji je nedavno otvorio konzultantsku tvrtku i hvalio se kako mu ide sve bolje, premda ne želi otkriti nikakve pojedinosti o njoj, očito ima dovoljno slobodnog vremena za obilaske i aktivnosti koje mnogima sliče kao uvod u kampanju za predsjedničke izbore.
Jedine koje još nije izgubio.
Uglavnom, čovjek koji je želio ukinuti funkciju predsjednika Republike sada daje naslutiti da je spreman za nju se boriti.
Što Zoki uopće hoće?
Ustvari, nismo više ni sigurni što je Zoran Milanović uopće želio. Dok je Ivo Josipović bio predsjednik tvrdio je kako je "u redu predsjednika direktno birati", da je ovakav model "održiv i dobar" te da "možda nije loše da ga se bira direktno".
Kad je na Pantovčak zasjela Kolinda Grabar Kitarović promijenio je mišljenje. "Ne vidim smisao te dužnosti", kazao je neposredno prije odlaska s premijerske funkcije. "Došlo je vrijeme da se predsjednika Hrvatske bira kroz parlament. Hrvatsku vlast bi trebala činiti Vlada RH i Hrvatski sabor, te Ustavni sud".
A sad, Milanović pušta probne balone o tome da je spreman kandidirati se za funkciju koju je želio ukinuti. A koja bi njegovom kandidaturom vjerojatno postala najvažnija na svijetu.
U zadnjim medijskim nastupima počeo je pripremati teren.
Država kao dogma?
Nakon mnogo nedoumica, za Jutarnji list je ustvrdio da je on ipak "hrvatski ljevičar" kojemu je "jedina dogma hrvatska država". Premda je za premijerskog mandata poručivao da "ne bi volio da ga pamte ni po čemu", sad se trudi u intervjuima podsjetiti javnost na sve uspjehe svoje Vlade.
Iako se često pozivao na to da se protivnicima treba "suprotstaviti riječju, karakterom, drskošću i bezobrazlukom" nedavno je totalno minorizirao šatoraške prosvjede plinskim bocama: "Koliko puta ste nosili plinsku bocu u vikendici, negdje u Zagorju? Pa ja sam nosio plinsku bocu iz Jagićeve kući i promet se tada nije zaustavljao".
Tako govori kandidat koji želi dobiti natpolovičnu većinu mandata. Otprilike kako je govorio i Ivo Josipović.
Nema zamjeranja, nema sukoba, nema dosljednosti.
Pravo vrijeme, krivi čovjek
Nakon što je na zadnjim izborima prigrlio nametnutu politiku podjele na "nas i njih", sada tvrdi kako "ne voli to sortiranje birača na lijeve i desne". Nakon što je davao signale da ne namjerava ostati u politici, već da ide zaraditi neki novac u biznisu, sada pitijski poručuje da je "ipak malo predaleko dospio da bi se ikad potpuno izvukao iz politike".
"Come the time, come the man. U pravo vrijeme pravi čovjek", kazao je Milanović.
I doista, vrijeme bi na idućim predsjedničkim izborima moglo biti pravo. Pitanje je koliko je Zoran Milanović pravi čovjek. I za koga točno.
Gledajući njegova nasljednika Davora Bernardića, mnogi će spremno zaključiti da je Milanović za njega bio politički kolos. Ali kolos koji ni sam nije znao definirati kojeg je ideološkog i svjetonazorskog usmjerenja, koji je šokirao famoznim "zoranizmima" i rafalno gubio izbore kad god je stigao.
Osim, jasno, u SDP-u. Tamo čak i Bero pobjeđuje.
Otvoren put
Gledajući aktualnu predsjednicu, pogotovo onu koja klimavo stoji i prema svom HDZ-u (otprilike kao Josipović prije dvije godine prema Milanovićevu SDP-u), čini se da je Milanoviću osiguran trijumf.
Osim što je velikim dijelom i zbog njega i njegove Vlade Kolinda uopće došla na Pantovčak.
Ali to na hrvatskoj političkoj sceni ne mora ništa značiti. Njegova kandidatura doista može proći, pa makar za funkciju koju je toliko omalovažavao, ponižavao i želio ukinuti.
Međutim, ovako na prvu loptu, kod njega postoji ključan problem. On se mora svidjeti većini birača. Prvo svojih, a onda i tuđih.
Lako je njemu funkcionirati u partijaškim hodnicima gdje sklapa sitne dealove. Kao deal s Bernardićem: on neće rušiti njegovu poziciju na čelu SDP-a, a Bero će zauzvrat podržati njegovu kandidaturu za šefa države.
Puno veći problem Milanović je imao u komunikaciji s javnosti i običnim ljudima. Njegov gard, nastup, izjave, a potom i autokratsko ponašanje, osornost i često bezobrazluk - ali najmanje onda kad ga je najviše trebalo - prečesto je odbijao ljude.
U svađi sa svima
Nema kategorije s kojom se nije posvađao, udruge s kojom nije zaratio, pojedinca kojem se nije zamjerio, počevši od vlastite stranke nadalje. Teže je pronaći nekoga s kim je Milanović ostao dobar nakon 10 godina u politici.
Isto tako, Milanović nema onu socijalnu inteligenciju koja je potrebna za osvajanje birača. Josipović ga je 2010. doslovno zamolio da mu se ukloni iz kampanje, a tada Milanović čak još nije bio premijer. Slično su postupali i drugi SDP-ovi kandidati. A stranka je pod njegovim vodstvom dobila samo jedne parlamentarne izbore.
Da se ne govori o tome da je kao premijer promijenio devet ministara, a iza sebe ostavio dekintiranu i devastiranu stranku.
Previše poznat
Uglavnom, Milanović je previše poznat u hrvatskoj politici da bi na predsjedničkim izborima donio toliko potrebno osvježenje, novi duh ili čisto neku šareniju lažu od onih na koje smo navikli (vidi pod: Kolinda).
Svi znaju tko je Milanović, iako se ne zna što Milanović zapravo želi. Pa često ni tko je on: liberal, kalvinist, socijaldemokrat, ljevičar, kvazidesničar...
Ne mora to nužno biti prepreka za veliki povratak, sjetimo se Stipe Mesića, ali prvo je pitanje zašto bi se Milanović vraćao u politiku ako mu biznis dobro ide. A onda i zašto bi se kandidirao za funkciju koja je nevažna.
No opet, ovo je zemlja živih političkih mrtvaca (Čačić, Čehok, HDZ) pa možda i Milanović jednom sleti s Triglava na Pantovčak.
Pitanje je samo hoće li sa sobom donijeti proljeće.