Osim dvije trećine glasača, koji su im na izborima rekli “ne”, gubitku fotelja Milanovićeve ekipe nadali su se i drugi. U prvom redu lovci na kadrove, tzv. head hunteri, koji su vjerovali da će posredovanjem između bivših vladajućih i novih poslodavaca u džep spremiti dobre honorare. I čim je Karamarko na jedvite jade pobijedio prethodnike, počela je borba. Javile su se najveće svjetske kompanije - bilo je tu Amerikanaca, Korejaca, Kineza, Rusa, Europljana svih nacionalnosti... A pregovori s bivšim stanarima Banskih dvora trajali su do dugo u noć. Danima. I noćima. Nudile su im se basnoslovne plaće, neviđene povlastice, milijunski bonusi, korištenje privatnih zrakoplova i za poslovne i za privatne izlete.

No sirenski zov bivao je sve tiši. Iako svjesni da do luksuza mogu doći radeći s 50 posto svojih kapaciteta, nešto duboko u njima jednostavno im nije dopustilo da odu. Nisu ostali gluhi na vapaje naroda i države za koju su četiri godine krvarili, radili dane i noći, postizali neviđene uspjehe za koje im ni hvala nisu rekli. Nisu, poput stotinjak tisuća nezahvalnika, spremili kofere i otišli u inozemstvo. Opet je pobijedio njihov altruizam i istinsko čovjekoljublje. Nezahvalnom narodu su bez riječi oprostili lutanje koje je na vlast dovelo one druge. One koji ne znaju nastaviti njihovom stazom uspjeha. I tako je međunarodno tržište ostalo bez kadrova koje se ne pita za cijenu. A moćne kompanije bez onih koji im mogu povećati bogatstvo. Ali dobili smo mi. Dobila je Hrvatska. Dobili smo 18 bivših ministara koji su spremno zasjeli u saborske klupe ne pitajući za plaću. I lavovski se bacili na posao. Za tričavih 15.000 kuna mjesečno.

Jesmo li sad svjesni koga smo deložirali iz Banskih dvora? Ali poslije glasanja nema kajanja.