Tako Zoran Milanović priznaje poraz.
U pismu predsjedniku Europske komisije Jose Manuelu Barrosu, objavljenom danas na web stranicama Vlade, izrazio je svoje žestoko nezadovoljstvo retorikom povjerenice Viviane Reding, požalio se na neravnopravan tretman Hrvatske u odnosu na ostale članice, zatražio zaštitu, najavio izmjene Ustava, demantirao tvrdnje da štiti ubojice i zločince i onda, u pismu koji odiše pravedničkim gnjevom, u trećem pasusu napisao i ovo: "Hrvatska će poduzeti sve potrebne mjere kako bi Zakon o pravosudnoj suradnji uskladila s pravnom stečevinom prihvaćenom u vrijeme pristupnih pregovora".
Nešto u stilu, ajde dobro, majku vam vašu, ipak ćemo ispuniti ono što tražite. A sad nas pustite na miru.
Ranjena taština
Milanović je, dakle, priznao ono najvažnije - da će se ukinuti sporno vremensko ograničenje u uhidbenom nalogu - da bi sve to upakirao u ratobornu žalopojku protiv Viviane Reding i njezine glasnogovornice. Tako tipično za njega i njegovu ranjenu taštinu.
Ne može staloženim tonom izvijestiti Barrosa, čak i prije nego što je izvijestio hrvatsku javnost, da odustaje od Lexa Perković. Premijer se ne miri olako s porazom.
Porazom do kojeg uopće nije smjelo doći, jer se Milanović nije trebao - ni smio - upuštati u bitku koju nije mogao dobiti.
Svi su znali da će ovo boksanje sa sjenama na kraju tako završiti. Da će Milanović najprije dovesti stvari do usijanja, a odnose s Bruxellesom do granice sankcija, da će mjesecima odbijati pomisao da se zakon o uhidbenom nalogu uskladi s preuzetim obavezama u pregovorima s EU, inatiti se stranim i domaćim partnerima, pozivati se na strane presedane i nacionalni suverenitet, a onda poslati pismo Bruxellesu u kojem izražava spremnost na suradnju.
To je zbilja prvorazredno iznenađenje.
Osim što baš i nije.
Što nam je to trebalo?
Glavno je pitanje što nam je to uopće trebalo? Što nam je trebao obračun "hladnoratovskom retorikom", ratoborno korištenje nacionalnog suvereniteta u mirnodopske svrhe, što nam je trebalo da se Milanovića uspoređuje s Tuđmanom u politički terminalnoj fazi, te s Viktorom Orbanom u aktualnoj fazi, a Hrvatsku po tko zna koji puta prikaže kao remetilački faktor u međunarodnoj zajednici?
Sve to da bi se na kraju jedna napuhana priča, izgrađena oko premijerova ega, ispuhala na dva pisma, povjerenici Viviane Reding i predsjedniku Europske komisije Jose Manuelu Barrosu - u kojima Vlada priznaje ono što nije smjela osporavati od samog početka: da će hrvatsko zakonodavstvo uskladiti s europskim.
A to u prvom redu znači ukinuti famozno vremensko ograničenje u zakonu o uhidbenom nalogu.
Pa da vidimo onda je li slučaj Josipa Perkovića u zastari ili nije, može li biti izručen ili ne može, hoće li dokazivati nevinost na njemačkom ili možda nekom drugom sudu. To je sad stvar pravosuđa. Bitno da je država uklonila prepreke i ispoštivala potpisano.
Vidanje ranjenog ega
Da je to odmah napravila, Milanović se ne bi doveo u situaciju da ga optužuju da štiti komunističke zločince, Vlada se ne bi po tom pitanju javno raskolila, Hrvatska bi mirno proslavila ulazak u EU - možda i uz nazočnost Angele Merkel - i uglavnom, bavili bismo se gorućim problemima za ovu državu, a ne zaštitom udbaša i vidanjem premijerova ranjenog ega.
A možda, samo možda, Hrvatska je mogla kao punopravna članica zajedno s Europskom komisijom izboriti se za mogućnost naknadnog uvođenja tog vremenskog ograničenja, odnosno izjednačavanja statusa Hrvatske s nekim drugim članicama.
Ovako, Hrvatska je to učinila na svoju ruku, što je protumačeno kao direktno prkošenje međunarodnim obavezama i EU zakonodavstvu, i to u svrhu zaštite jednog bivšeg obavještajca, za zločine od prije trideset godina. Kome je to trebalo?
Osim samom Perkoviću. Iako nas Milanović uvjerava da je u njegovu slučaju nastupila zastara.
Bila je to velika politička blamaža, u prvom redu samog Milanovića, a onda njegove Vlade. Blamaža koja je premijera koštala vjerodostojnosti, a kako se vidi iz njegova pisma Barrosu - i pola kile živaca.