Vidio Zoran Milanović da se Slavko Linić uzrujao zbog optužnice protiv njegova prijatelja Joze Kalema, pa mu udijelio jednostavan savjet: "Kada bi protiv mog prijatelja podiglo optužnicu, ja bih prijatelja itekako pitao i pogledao u oči: je li to istina?".
Dobar savjet zlata vrijedi.
Ali, može li prije toga Milanović poći od sebe, pa pogledati svog ministra u oči i upitati ga "je li istina".
Prijatelji i poreznici
Je li istina ono što se pričalo za Branka Šegona? Je li istina što se priča za Jozu Kalema? Je li istina sve što se priča o kumstvu s Marinom Lovrić? Je li istina što se priča za predstečajne nagodbe, da služe pogodovanju prijateljima, partnerima, podobnima i odabranima? Je li istina što se piše o poreznicima, da provode represiju, služe kao produžena ruka i sredstvo zastrašivanja onima koji se javno usprotive ministru financija?
Je li Milanović u posljednjih nekoliko mjeseci pogledao Linića u oči i pitao ga ima li namjeru otići iz Vlade, je li istina da radi u Vladi na svoju ruku, da ga pita je li to njegova ili Linićeva vlada, te je li istina da priprema njegovo rušenje u stranci i Vladi?
Sve to je Milanović mogao pitati Linića. Čak i prije nego što Linić upita svog prijatelja. Jer, ako se prijatelja teško odreći, kako je to Linić prkosno najavio nakon što je objavljena vijest o podizanju optužnice protiv poduzetnika Joze Kalema, nije se tako teško odreći ministra.
Ili možda ipak jest?
Svašta je Linić izjavio u intervjuu za Media servis. Da mu "mnogi pokušavaju reći da je lopov, da se nezakonito bavio poslovima, da je pokrao građane Hrvatske", onda da se "još uvijek podzemne službe, paraobavještajne službe bave podmetanjem i blaćenjem njegova posla i njegova imena", te da mu je "policija napakirala" da je ukrao 80 milijuna kuna iz riječkih Tržnica.
"I dan danas ćete naći zločeste špijune, novinare koji pokušavaju to reći", veli Linić.
Špijunčina Karamarko
I baš kao što je prije dvije godine kaznenu prijavu policije svalio na "špijunčinu Karamarka", danas optužnicu Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu protiv Joze Kalema svaljuje na "paraobavještajno podzemlje".
Milanović ga je, prije nego što mu je udijelio savjet, prekorio i podsjetio kako "Državno odvjetništvo nije nikakva paravojna organizacija niti paraobavještajno podzemlje, nego je samostalno i neovisno državno tijelo koje podiže optužnice". Već i ta opaska upućuje na potrebu da premijer konačno pogleda istini u oči - kad već neće Liniću - i upita se dokle će to ići ovako.
Dokle će Vlada biti talac sukoba dvojice najvažnijih osoba, dokle će premijer svog ministra šamarati preko medija, te dokle će Linić poteze policije ili državnog odvjetništva povezivati sa "špijunčinama i paraobavještajnim podzemljem".
Takvo direktno nepoštivanje pravosuđa i državnih institucija nedopustivo je za jednog političara, pogotovo ministra.
Ali što ćemo s prijateljima? Što ako Jozo Kalem pogleda Slavka Linića u oči i kaže "sve je istina"?
U tom slučaju, nije problem hoće li njih dvojica ostati prijatelji, putovati u Dubai i na luksuzna krstarenja. Pitanje je može li Linić u tom slučaju ostati ministar u Vladi.
Čega se odriču?
On može govoriti da se "ne odriče prijatelja zato što imaju probleme", ali premijer mora odlučiti hoće li se odreći ministra s takvim prijateljima. Kad se već ponudio da mu čak iz Novog Zelanda udijeli dramatičan savjet.
Vrijeme je, dakle, da se Milanović i Linić napokon pogledaju u oči i riješe neke stvari: čija je ovo Vlada, čija je ovo stranka, čiji su ovo prijatelji, čije su frakcije u stranci, čiji su zastupnici u Saboru, tko nudi ostavku, tko daje samo mandat na raspolaganje, tko se koga boji...
A onda bi bilo vrijeme da pogledaju javnosti u oči i kažu koliko dugo će još trajati ova agonija.