Nevjerojatna je lakoća postojanja ministra Milana Kujundžića. Još je nevjerojatnije njegovo opetovano pranje ruku od svih strašnih stvari koje se događaju u zdravstvenom sustavu, od nezadovoljnih liječnika, beskrajnih čekanja na dijagnostiku, preskupih lijekova koje mnogi ne mogu platiti i dječjih smrti koje nas paraliziraju od šoka, a onda nas natjeraju da vrištimo u nevjerici i zapitamo se - kako je to moguće? Kako je moguće da se pogreške priznaju, a da uz njih ne ide odgovornost?

Kako je moguće da se potvrdi činjenica da je dječak u Metkoviću umro zbog propusta, a svi su i dalje na svojim radnim mjestima? Ministar prvi. Taj cirkusant bez srama, vješti žongler što usijane loptice odgovornosti vječito prebacuje na neke imaginarne krivce zamagljujući istinu - da iza individualne odgovornosti stoji sustav u kaosu, a za njega je direktno odgovorna samo jedna osoba - Milan Kujundžić.

Čovjek rođen i odrastao na selu, u maloj sredini. Čovjek koji zbog toga iz prve ruke zna koliko su te male sredine izolirane od bolnica, koliko su zakinute za zdravstvenu zaštitu i koliko je, zapravo, život u takvim mjestima svakodnevna lutrija i pitanje hoće li zdravstvena pomoć u hitnim situacijama biti kvalitetna i pravodobna. A često nije. Jer onog trena kad padne mrak ili dođe vikend, većina mjesta izvan gradova ostaje na premalom broju ekipa hitne, bez laboratorija, često sa zaključanim vratima hitne pomoći jer ekipa je negdje na terenu, na jednoj od brojnih intervencija. I ministar je toga itekako svjestan.

Ali ne poduzima ništa. I zato je jedini mogući scenarij nešto što se zove zapovjedna, moralna i ljudska odgovornost koja podrazumijeva ostavku. Ministre, kažu da ste kao gastroenterolog bili doista dobri. Pa držite se toga, a sustav zdravstva prepustite nekome tko ima znanja i hrabrosti spasiti ono što je preostalo.