Krajnje je vrijeme da se Miroslav Škoro odluči što želi biti - agresor ili žrtva?

Lider Domovinskog pokreta okupio je koaliciju žestokih momaka - i pokoje žestoke dame. Na listama ima radikale i generale i vojnike i bivšu policajku s pištoljem. Juriša na postojeći poredak, atakira na establišment, bori se protiv vladajućih i onih koji ih žele zamijeniti. Njegovi ljudi su ljuti suparnici, žestoki kritičari, rušitelji i agresori.

I taman kad pomisliš da se Škoro postavio u ulogu generala na čelu nabrijane vojske, on je jučer pred novinarima i kamerama javno zakmečao.

"Svi su se uskokodakali, svi uistinu kokodaču", poručio je nakon predaje lista u DIP-u. "Od plaćenih pisaca, spisatelja, plaćenika raznih vrsta, do novinara. Nema političke stranke i opcije i naslova u kojem nema nešto ružno za reći o Domovinskom pokretu".

Bilo je to baš dirljivo. Ali taman kad ste pomislili da je to nešto loše, Škoro je okrenuo ploču. "To je pokazatelj da smo na dobrom putu".

"Žalit ću se upravi"

Pa sad nije više jasno: želi li Škoro da ga se napada, da se protiv njega "kokodače", da "plaćenici" o njegovu pokretu ružno govore ili ga to ipak smeta, vrijeđa i pogađa?

Priželjkuje li on napade ili apelira da se ti napadi zaustave?

Na sličnom tragu Škoro je bio u nedavnom intervjuu s Mislavom Bagom. Kad ga je novinar prekinuo u temi koje se htio dohvatiti, Škoro se obrecnuo i kroz smijeh rekao: "Nećete sa mnom tako razgovarati, stalno me prekidate. Žalit ću se upravi". 

Pa kome je smiješno, neka se nasmije. Drugi to mogu shvatiti kao prijetnju.

A sada, Škoro, lider pokreta koji udara po svima, napada svakog, kritizira sve, ne trpi da se njega na jednaki način napada i kritizira. Primjerice, oko postavljanja sestre na čelo izborne liste. 

On misli da se njega, kao izazivača, treba poštedjeti.

Želi biti voljen

Istodobno, one koji ga kritiziraju naprosto ne prihvaća kao legitimne sudionike u javnom životu, politici i izbornoj utakmici. Njih naziva plaćenicima koji "kokodaču", čak i političkim strankama i konkurentskim opcijama zamjera što loše govore o Domovinskom pokretu. Zašto oni to ne bi činili? Zašto bi Škoro bio svega toga pošteđen?

Samo zato što je kao narodni pjevač i samozvani komičar navikao biti voljen i popularan? Ili zato što je umislio da je mesija i spasitelj? Možda zato što lideri pokreta ne prihvaćaju ista pravila igre kao čelnici političkih stranaka? Već žele, valjda po Orbanovu modelu, sve pokoriti, postrojiti, uškopiti?

Miroslav Škoro, međutim, jučer je pokazao slabost. Pukao mu je oklop. Raspala se oplata. Narušila karizma velikog vođe s diktatorskim aspiracijama.

Pa sada vidimo da i diktatori plaču.

Tuče Škoro, ali tuku i drugi

A onda, istodobno, uplakani Škoro, koji se povukao čak i pred pitanjem novinarke zbog čega baš novinare spominje među plaćenicima, poručuje da su ti napadi dobrodošli, a "kokodakanje" pokazatelj da je na pravom putu.

Pa ako nekome napadi idu u korist, onda se neće pred njima braniti i otvoreno pokazati koliko ga smetaju, koliko su ga pogodili i uznemirili. Zar Škoro sada očekuje da napadi prestanu? To bi onda, po njegovoj logici, trebao biti pokazatelj da je na krivom putu.

Škoro bi tukao po drugima, ali ne želi da se tuče po njemu. Rušio bi establišment, ali ne bi da se istodobno ruši njega. Prozivao bi svakoga, ali ne bi da se proziva njega.

Htio bi biti hrabar, ali to ne može biti. Htio bi biti agresor, a bolje mu stoji uloga žrtve.

Ovo je najžešća predizborna kampanja u zadnjih nekoliko izbornih ciklusa i Škoro se okružio žestokim momcima - i ponekom žestokom damom. Ali taj isti Škoro jučer je pokazao da nema snage, otpornosti i hrabrosti za žestoku utakmicu.

On ipak nije za rat. Čak ni onaj politički.