Kukurikao je taj pijetao danima. Trudio se kao nitko dotad. Prolazile su godine, a On je i dalje spavao. Zakukurikao je tisućito jutro u nizu i ostao bez glasa.

Ni ‘k’ nije ostalo od gromkog kukurikuuuu. Sam je dao otkaz. Tako je sačuvao još ono malo ponosa. Barem je tako mislio. Na burzi nije imao sreće. Pa zar vi mislite, objašnjavala mu je napirlitana gospođa s druge strane šaltera, da vam mi možemo naći posao. Pa tko treba nijemog pijetla? I postao je samo brojka – tristo tisuća i neki nezaposleni. 

Moram naći posao, odlučio je. A On je i dalje spavao. Već dvije stotine dana ispod Njegova prozora nitko ne kukuriče. I onda se probudio. Sneno je protrljao oči boje oceana koje su mu prije tri godine i dva mjeseca pomogle da pobijedi. Tada je narod u njemu vidio spas od lopovluka, mita, korupcije, nerada, gospodarske i moralne krize. A On se zaklinjao da će raditi. Ali san je bio jači… Nakon jutarnje kavice u podne znao je da nešto mora napraviti. Otišao je u studentsku menzu. Borit ću se protiv nezaposlenosti, odlučio je i podijelio ideju s ljudima. Nije želio narodu mazati oči pa mu je skresao istinu bez okolišanja: Nezaposlenost je kod nas elementarna nepogoda i pitanje nacionalne sigurnosti! Sapienti sat, zaključio je. Kako sam mudar, zadovoljno se smješkao. I polako srkao vruću juhicu. Dobro danas jede ova studentarija, pomislio je skupljajući žlicom rezance po rubovima tanjura, ovo mora biti juha od pijetla. Nije loša, zaključio je, no ja ipak više volim pijetla u vinu. Ali to je ionako samo za nas odlikaše, našalio se u sebi. 

Pouka: Pijetlovi se ne trebaju javljati na oglase za posao kojim se traže pomoćni radnici u kuhinji, a ako se na biralištima ponašamo kao guske u magli, patit ćemo godinama.