Facebook prijedlozi o tome što bi sve još, osim definicije braka kao zajednice muškarca i žene, trebalo ući u Ustav -  od Playboy zečica, preko bureka s mesom do zabrane Huljićeve glazbe - doista su duhoviti.

Ali malo toga je u cijeloj priči smiješno.

Recimo, lako je likovati nad činjenicom da udruga "U ime obitelji" nije skupila dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma, ali onda se sjetimo koliko je zapravo teško u ovoj zemlji raspisati referendum. 

Prije tri godine Sabor je raspravljao o smanjenju kvote za raspisivanje referenduma, s deset na pet posto birača - dakle s 440 na oko 220 tisuća potpisa - ali je u raspravi na saborskom odboru upozoreno kako bi to moglo dovesti do zlouporabe referenduma, odnosno "ograničenja ljudskih i manjinskih prava".

I eto, to se sada događa.

Da je tada smanjena kvota potrebnih potpisa, inicijativa za unošenje definicije braka u Ustav imala bi dovoljno potpisa i mogla bi ići na izjašnjavanje koje bi bilo diskriminatorno, protuzakonito i usmjereno ograničavanju ljudskih i manjinskih prava.

Istina, prije toga bi Ustavni sud trebao odlučiti o ustavnosti referendumskog pitanja, ali to je opet slaba utjeha, uzevši u obzir sastav ljudi koji tamo sjede, njihove kvalifikacije, politička opredjeljenja, sudački autoritet i općenito, pravnu utemeljenost njihove odluke.

A konačnu izmjenu Ustava proveli bi saborski zastupnici dvotrećinskom većinom. Što opet nije nikakva garancija, znajući kako su se prethodnih godina u Saboru izbacivale manjine iz Ustava, usvajale definicije Domovinskog rata i, kad smo već kod toga, birali suci Ustavnog suda.

I tako je ta sporna odredba o deset posto birača kao uvjet za raspisivanje referenduma, barem ovom prilikom, postala dragocjena brana diskriminirajućoj inicijativi. 

Čega, pak, ne bi bilo da je SDP ostao vjeran svojem prijedlogu iz 2010. godine da se ta kvota prepolovi na pet posto. Sva sreća da je Nenad Stazić lani objasnio da bi to omogućilo HDZ-u da sa svojih 220 tisuća članova opstruira politiku Vlade. 

Eto, možda se ovime ubija demokracija, ali se barem spašava društvo. Barem nakratko.

Međutim, u cijeloj ovoj ideološko-politikantskoj zbrci oko ustavne definicije braka zaboravlja se jedna bitna stvar na koju upozoravaju profesori ustavnog prava.

Naime, ustavna definicija braka kao zajednice žene i muškarca ne donosi ono što inicijativa tvrdi da donosi. Brak, naime, nema ustavni sadržaj, nego isključivo zakonski. Drugim riječima, ako se brak zabrani istospolnim partnerima na ustavnoj razini, stručnjaci tvrde kako se zabranjuje samo korištenje naziva "brak", ali ne i sadržaj prava i obveza.

Prava istospolnih partnera moraju se ionako zakonski regulirati temeljem prakse Europskog suda za ljudska prava, što je i međunarodna obveza Hrvatske. 

Tako bi se Ustavom eventualno onemogućilo korištenje imena "brak", ali ono se, tvrde profesori prava, ionako nije planiralo u ovoj fazi prošiti na istospolne zajednice.

Bila bi to, dakle, formalna Pirova pobjeda klerikalnih udruga koja ne bi suštinski promijenila ništa. Čak ni u vezi usvajanja djece, budući da ako se usvajanje dopušta samohranim roditeljima, onda se ne smije zabraniti osobama samo na temelju seksualne orijentacije posvojitelja.

Ono što je inicijativa uspjela, demonstrirala je snagu konzervativnog viđenja braka. Tih 380 tisuća potpisa, bez obzira što ne ispunjavaju formalne uvjete, ipak šalju poruku da je (pre)veliki broj hrvatskih građana spreman dijelu hrvatskih građana oduzeti pravo na brak i sve što on obuhvaća. 

A to je možda pogubnije od same ustavne definicije.