'Sljedeća pjesma znači puno različitih stvari za puno različitih ljudi. No, noćas ju želimo zasvirati za sve u ovoj regiji kojima su hladne ideje slomile njihova topla srca. Ovo je 'One'.
- Bono
Dok je The Edge nježno tkao prve taktove 'One' na gitari, Maksimirom se prolomio pljesak. Bila je topla ljetna zagrebačka noć, a ja sam taman napunio dvadesetu. Studirao sam novinarstvo i uokolo nosio glavu punu ideala i guste kose do ramena pa sam iz profila, tvrdio sam mrtav ozbiljan, sasvim slučajno izgledao poput Bona na coveru The Joshua Treea.
Savršeno sam dobro znao o čemu Bono priča i, kao da sam negdje podsvjesno osjećao da će neke nove hladne ideje slomiti srca i mojoj generaciji, u džepu sam napipao upaljač, digao ga visoko u zrak, kresnuo kremen i sa sklopljenim očima dočekao kraj pjesme.
Bila je to sedma od ukupno 22. pjesme koje je U2 odsvirao te noći. Iz utrobe Maksimira po okolnim su se kvartovima razlijevali glasovi 66 tisuća ljudi. Zagreb je skapavao za velikim rock'n'roll spektaklom. Trebao je U2 navodno pohoditi Zagreb još tamo 2001. godine, ali je, pričalo se, puklo negdje oko travnjaka i drenaže na Maksimiru.
Sjećate se i sami - karte su u ožujku 2009. planule u samo nekoliko minuta pa je odmah najavljen i drugi koncert koji je zapravo postao prvi - onaj 9. kolovoza. Dodatnih 66 tisuća karata također je planulo odmah.
Ja se i danas sjećam svega kao da je bilo jučer. Dan prije objave koncerta frend Dugi i ja sjedili smo u Pifu u Preradovićevoj i kemijali kamo bismo mogli ići gledati U2 na nadolazećoj turneji. Sigurno će, komentirali smo, kao i na prethodnim turnejama, doći u Beč. Mogli bismo tamo.
- E, aj zamisli da oni ipak dođu u Zagreb, komentirao je Dugi glasine koje su već kolale po medijima.
- Pa aj zamisli! Mislim, nemoguće, al ono..., odgovorio sam mu zamišljeno buljeći u prazno.
Već sutradan ujutro najavljena je turneja, najavljen je Zagreb, najavljena je pretprodaja i prodaja. Mojih nekoliko desetaka U2 suzaluđenika okupljenih na hrvatskom U2 forumu ispeglalo je i svoje i kartice svojih roditelja. Karta za U2 na Maksimiru postala je najvrjednija valuta u zemlji.
U svojoj maloj U2 komuni odmah smo počeli kovati planove - kako ćemo se i gdje pozicionirati, koliko ćemo rano biti pred stadionom (najkasnije u pol 9, 9!), kako ćemo napraviti ogroman transparent i transportirati pivo od šanka do prvog reda. Transparent sašiven od desetak plahti nam, dakako, nisu dali unijeti. No, u jednom smo ipak uspjeli - dio Maksimirske pod okriljem smo noći i pod dirigentskom palicom jednog opaljenog Splićanina s 8. na 9. kolovoz preobrazili u trasu iz pjesme 'Zoo Station'. Pjesma inspirirana berlinskom stanicom podzemne 'Zoologischer Garten' u Maksimiru je, u blizini Zoološkog vrta, dobila novi život.
U narednim danima sve su naše oznake nestale, ali ona posljednja, uz sam stadion, i danas je tamo. Te su večeri rođena prijateljstva koja traju i danas i koja su u ovih deset godina izrodila još nebrojena putovanja cijelom Europom, upravo u potrazi za još malo zaglušujuće glazbe.
Nakon šest mjeseci čekanja i te jedne neprospavane noći, u džep sam nervozno ugurao 50 kuna i oko 9 se zaputio prema stadionu. Već tada, u Šulekovoj je iz jednog prozora odzvanjala 'City of Blinding Lights', a s drugog, s kojeg sam uvijek čuo samo preglasan Dnevnik - 'Pride (In the Name of Love)'. Na Mašićevoj sam ušao u 'devetku' i unutra naišao na snimateljsku ekipu. Tek kasnije sam, kopajući po YouTubeu, shvatio da je to bila jedna američka televizija koja je došla intervjuirati Almu Catal, sada odraslu ženu, a nekad nevino dječje lice i simbol okupiranog Sarajeva iz 'Miss Sarajeva', dokumentarca kojim je ovjekovječena ljubav novinara i redatelja amatera Billa Cartera, U2-a i Sarajeva.
I dok je za Hrvatsku koncert U2-a značio spektakularni povratak Zagreba na svjetsku kartu rock'n'rolla, za obožavatelje je to bio svojevrsni duhovni nastavak kultnog koncerta koji je U2 1997. godine održao na Koševu.
Tako je to, volim misliti, vidio i sam bend. Bono je obje noći Beautiful Day započeo i završavao sa stihovima Gundulićeve 'Dubravke' - O lijepa, o draga, o slatka slobodo. I dok su malobrojni zlonamjernici pomislili kako se radi o jeftinom podilaženju publici, istina je bila daleko od toga.
Bono je, naime, 'Dubravku' prvi put citirao 1995. godine, kada je u Modeni s Edgeom, Brianom Enom i Lucianom Pavarottijem izvodio upravo 'Miss Sarajevo'. Gundulićevim ga je stihovima prije nastupa tada podučio Nenad Bach, hrvatski glazbenik s američkom adresom. Priča o U2-u i Sarajevu jedna je od najveličanstvenijih u povijesti glazbe, ali tema je to za neku drugu priliku.
Adam Clayton, Larry Mullen Jr., Bono i The Edge te su i sljedeće večeri otprašili spektakularne svirke. Kroz dvije noći hladan je i zapušten maksimirski beton za više od stotinu tisuća duša postao dom; dom ispunjen glazbom, prijateljstvom i veseljem, ali i dom u kojem su, barem nakratko, utješena i zaliječena mnoga topla srca slomljena hladnim idejama. Ne zato jer je to moć U2-a, već zato jer je to jednostavno moć glazbe.
Turneja u sklopu koje je U2 posjetio Zagreb, 360° Tour, na kraju je postala najveća turneja u povijesti glazbe. Kroz 110 potpuno rasprodanih koncerata, turneju je vidjelo više od sedam milijuna ljudi. Da stvar bude zabavnija, na kraju je ispalo da je U2 došao u Zagreb jer su stadion u Beču za tih nekoliko dana u kolovozu prvi rezervirali Jehovini svjedoci za svoja masovna krštenja. Menadžment U2-a je navodno 2010. godine za još jedan koncert razmatrao Poljud, a legenda kaže da nisu pronašli način kako bi se na travnjak unijela pozornica od 400 i nešto sitno tona.
No, to su samo nevažne brojke koje ne znače ništa i kojih se nitko neće i ne treba sjećati. Ono čega ćemo se sjećati i ti i ja je zujanje u ušima i osjećaj u prsima dok smo se u rijeci ljudi tiho razilazili ulicama koje te tople zagrebačke noći nisu imale imena.