Srećom, predrasude prema ljudima nemam, ali sam imala prema nekim stvarima. Tako je jedna od njih bilo i penjanje po ledu. Oduvijek sam htjela napraviti neki ozbiljniji zimski uspon, ali i nastaviti svoje alpinističko obrazovanje što je uključivalo i zimsku alpinističku školu. A ta ista škola porazumijevala je i penjanje zaleđenim slapovima, od čega sam ja zazirala.
Uvijek sam govorila kako bi sve drugo penjala osim toga, da mi je to zastrašujuće, da me ne privlači, da nije za mene pa onda i od bijesa da je to bezveze. E, to su te predrasude! Nisi ni probao, a već osuđuješ... Tužno. Ali u ovom postu neću vam držati prodike o predrasudama i otkrivati vam svoje prosvijetljenje, već ću pisati o ljubavi, o novootkrivenoj ljubavi, a da se ove najjače i najveće ne uvrijede
Bio je to vikend za pamćenje, vikend moga preobraćenja. Odlazimo penjati na granici Slovenije i Italije. Uzimamo opremu i pješačimo do podnožja slapa. Osjećam mir, beskrajni mir. Zato što sam u brdima. Sve oko mene kao da je nestvarno, i tišina i buka ljudi i snježna bjelina i visoke stijene.
Koncentriram se na goleme slapove ispred sebe, osjećam strahopoštovanje, ali i neku vrstu treme. Ne znam zašto, ali to je ona trema još iz studentskih dana - ideš na usmeni, ne znaš ništa ali koračaš prema profesoru kao da znaš sve pa ako prođe prođe. Uvodni dio o samom penjanju zaleđenih slapova, tehnikama kretanja, sigurnosti... I onda se desilo, bila je to ljubav na prvi dodir, prvi zamah cepinom... Totalno nešto drugačije, novi medij, nove slatke muke, ali gle čuda sve one predrasude koje sam imala prije nestale su u onoj milisekundi kada sam zabila cepine (dio alpinističke i planinarske opreme koji služe za pomoć pri penjanju u zimskim uvjetima) u taj led.
I tako sam napredovala mic po mic, i onda shvatila koliko je ovo zahtjevno, koliko se brže trošiš nego u suhoj stijeni i koliko nisam u formi, ali i koliko je to dobro. Koliko daje uvid u jednu totalno drugačiju perspektivu koja je mješavina uzbuđenosti, fizičkog napora i lakoće, neke lakoće koju sam tada prvi puta iskusila i koja mi je godila. Možda sam ovo s formom trebala staviti na prvo mjesto. Ta lakoća prolazila je svakom stanicom moga tijela, ali bi me onda kao bat u glavu pogodila teta stvarnost. A stvarnost je donijela znoj i malo muke, no meni to u tom trenutku nije smetalo. Srce je govorilo da i tjeralo me da se penjem, no tijelo je popuštalo. Svaki zamah cepinom i udarac dereze o led bio je sve teži i teži.
Odmarala sam se ja koliko sam mogla i htjela sam još popesti tih nekoliko metara, ali snaga je kopnila. I onda kada sam htjela odustati prolomio se urlik: Ajde Ivana! Ideš goreeee, ajmooo! Nemoj stat!
Bodrenje ekipe koja me gledala iz podnožja ubrizgalo mi je neku novu energiju. Bilo je to kao injekcija snage, koju sam crpila iz ne znam čega, ali mi je sada jasno ono kad kažu da je publika onaj svježi igrač s klupe koji te diže kad sve izgleda nemoguće. Prijateljima sam cijeli taj vikend opisala kao jedno vantjelesno iskustvo. Uzelo me totalno! Toliko jako da sam cijeli radni tjedan nakon tog lednog vikenda razmišljala samo o zimi, ledu, cepinima, derezama... Kako god meni je bilo vrhunski, sami vrh, spektakl i vrlo poučno, a vjerujem i svima koji su se našli tamo i prvi put probali led baš kao i ja. Je bila sam mokra, je napumpala sam si podlaktice, je zabijala sam po tom ledu kao da mi život ovisi o svakom udarcu iako sam bila osigurana na top ropeu, ali osjećaj je neopisiv.
E da, i tako je Ivana pobijedila predrasude prema ledu. Iš, iš predrasude, nadam se da ih više neće biti u mom životu. Odnosno borit ću se protiv njih zdravim razumom, to mi jedino preostaje.
O autorici:
Moje ime je Ivana Samaržija i zaljubljena sam u planine, penjanje i planinarenje. U prirodi pronalazim lijek za um i tijelo, a u gradu sam pak izgubljena. Dugogodišnja sam urednica i novinarka. Svaki slobodni vikend provodim u brdima, okolina je tolerantna i razumije moju veliku strast i ljubav.