Mlađi ne znaju što je ‘ključ’, pa dopustite mladolikom starom konju da se ozbiljno našali. U doba bratstva i jedinstva svi su izbornici, tad su ih zvali selektorima ili saveznim kapetanima, prije svega u nogometne i košarkaške reprezentacije, nastojali pozvati igrače iz svih republika, po mogućnosti i iz dvije pokrajine. 

Ako bi na Kosovu bilo napetije nego inače, selektor bi bio presretan igra li Vokri dovoljno dobro da ga u momčad smije staviti bez suvišnih pitanja. Zabije li Vokri 1985. gol Luksemburgu u 88. minuti za pobjedu 1-0, auuu, divote za političke komentatore. Plus, ekipa iz Fudbalskog saveza Jugoslavije dobije još najmanje godinu dana da u miru radi sve što je radila, zbog čega su se hrvatski nogometni radnici kleli da Hrvatski nogometni savez nikad neće biti kaljuža na koju su bili prisiljeni na beogradskim Terazijama. 

Nikad više ‘ključa’, sudačkih nepravdi, nepozivanja hrvatskih nogometaša u reprezentaciju. Istina, da je Miljanić ‘82. pozvao pola Dinama i dodao im još ponekog, bolje bi prošao nego s ekipom koju je vodio... Dinamo i Hajduk toliko su bolji od ostalih da je logično da većina najboljih igra u Zagrebu i Splitu. Tu i tamo Vugrinec bi dobio rolu, tu i tamo Krpan. Ali odavno je veći problem hoće li netko koga Hrvatska nije ni vidjela prije prvog nastupa za repku uzeti državljanstvo nego hoće li netko biti nezadovoljan jer izbornik nije pozvao kakvog Riječanina ili Koprivničanca. I tako sve do Kovača. 

Dakle, može se raspravljati samo koga je Kovač eventualno trebao pozvati, i zašto, te tko bi trebao ispasti s popisa, i zašto. Ali nikako se ne smije raspravljati o ‘ključu’. Još gore je ako mi kao narod dopustimo da se raspravlja je li Kovač trebao zvati Mamićeve, a ne Dinamove igrače. Tko zna čije, a ne Hajdukove. I, nije valjda da će se Mamić zaželjet Štimca ko drumovi Turaka, al’ ni Štimca ni Turaka više biti neće. Ili valjda je?