Recimo da je to bio veliki korak za hrvatsku vlast.
Doduše, bio bi to mali korak za svakog civiliziranog političara u 21. stoljeću, ali za ovu vladajuću garnituru odlazak na komemoraciju u Jasenovac bio je veliki, a sudeći po okolnostima, prethodnim izjavama i njihovim izrazima lica, veoma težak korak za hrvatsku Vladu.
Sigurno za Tomislava Karamarka koji nikada nije bio u Jasenovcu, a možda više nikada neće ni biti.
Ali još teži za Zlatka Hasanbegovića, za Ivana Tepeša, pa i za Željka Reinera koji je predlagao da se komemoracija ove godine umjesto u Jasenovcu održi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
A najteži korak bio je zato što je Vlada, čiji su članovi izgledali kao da su u Jasenovac došli po kazni, a ne na ono što je Reiner nazvao "proslavom", učinila toliki napor i podnijela toliku žrtvu, a na komemoraciji svejedno nije bilo predstavnika židovskih, srpskih i antifašističkih žrtava tog logora.
Kao da su se uzalud potrudili.
Zato su i bili toliko bijesni na Židove, Srbe i antifašiste koji nisu popustili njihovim pritiscima i ipak se danas pojavili u Jasenovcu.
Žalosna prigoda
I zato, ono što bi sam po sebi trebao biti tužan događaj, ove godine bio je još žalosniji. Ne samo zbog bojkota komemoracije, nego i zbog činjenice da neki ljudi tamo naprosto nisu pripadali.
Pa ipak, došli oni zbog pritiska SAD-a i Izraela, zbog izvršavanja nekakve obaveze, smirivanja strasti ili samo zato što nisu imali drugog izbora, treba se priznati da je za njih to bio veliki korak.
Nakon kojeg više nema nazad.
Nema više skandiranja "Za dom spremni", pogotovo nekažnjenog. Nema slika Ante Pavelića po stranačkim središnjicama, nema visoko podignutih ruku članova vladajuće koalicije, nema povijesnih falsifikata u hrvatskim školama, nema ulica Mile Budaka i spomenika ustaškim bojovnicima, nema Hrvatskog državnog sabora, nema prijedloga da se ZAVNOH u preambuli Ustava zamijeni s NDH...
Nema relativiziranja povijesti. Nema osuđivanja zločina, ali ne i režima.
Jasenovački logor je bio režim.
Protiv volje
I vjerojatno su Tepeš, Hasanbegović, Karamarko i neki drugi u Jasenovcu danas bili protiv svoje volje. Ako baš ne po kazni, a onda barem po nalogu istih onih koji su ih nedavno natjerali da istoga dana pročitaju s blesimetra antifašističku zakletvu i formalnu osudu ustaških zločina.
Ali kad su već bili, svojim dolaskom su poslali poruku da se više neće tolerirati ustaška nostalgija.
Nema više veličanja NDH ili makar umanjivanja njegova zla. Nema više relativiziranja ustaškog fašizma i njegova uspoređivanja s komunističkim totalitarizmom. Nema izjednačavanja žrtava.
Svaka manifestacija filoustaštva mora biti osuđena, pa i suđena. Svakom krivotvorenju Jasenovca i NDH mora biti zabranjen ulazak u hrvatske škole. Svaka visoko podignuta desnica se mora procesuirati, a svaka utakmica na kojoj se skandira "Za dom spremni" prekinuti.
Sve to, naravno, moralo se činiti i do sada, ali nakon ovoga više nema isprike.
Minus Kolinda
Državni vrh (minus, naravno, Kolinda) u punom se sastavu nacrtao u Jasenovcu i time - barem formalno - poslao poruku da ustaštvu više nema mjesta u hrvatskoj politici.
Jasno, sve bi bilo mnogo transparentnije da je pod jasenovačkim Cvijetom bilo političkih govora, umjesto dostojanstvene šutnje koja je neke od dužnosnika poštedio još težeg zadatka od samog dolaska u Jasenovac.
Ali i sam dolazak, taj veliki, teški, mukotrpni, za neke i sigurno i poražavajući korak, stavio je vladajuću koaliciju u poziciju iz koje se više ne može tako lako izvući.
Sada je još teže pojmiti ostanak Hasanbegovića u Vladi, kao i Ivana Tepeša na mjestu potpredsjednika Hrvatskog sabora. Da ne govorimo o Karamarku koji upadljivo ne govori o osudi ustaštva.
Pa ipak, sve je to na vrbi svirala.
Nisu mislili ozbiljno
Ne samo da žrtve nisu dovoljno vjerovale ovoj vlasti da s njom sudjeluje u komemoraciji u Jasenovcu - a posljednja preživjela logorašica zabranila je čitanje svog pisma, koje je na koncu suprotno njezinoj želji ipak pročitano - već je gotovo sigurno da ni neki predstavnici vlasti nisu ozbiljno mislili kad su došli u Jasenovac.
Ne treba, stoga, gajiti prevelike nade da će ovaj veliki i bolni korak odvesti Hrvatsku dalje od nadirućeg klerofašizma, u čemu nije pomogao ni ponovni izostanak kardinala Bozanića i hrvatskih biskupa.
Za moderne političare u 21. stoljeću komemoracija u konc-logoru trebala bi biti formalnost koja će samo potvrditi njihovu odanost antifašizmu i osudu zločinačkih režima.
Za neke naše vladajuće političare ovo je bila formalnost koju su obavili pod prisilom i pritiskom, kako bi nastavili istim putem kojim su došli na vlast i kretali se na toj vlasti protekla tri mjeseca.
Ako im je bilo imalo teško, onda su to itekako zaslužili.