Presuda šestorici članova hrvatskog vodstva u BiH za udruženi zločinački pothvat rezultirala je izljevom emocija i usijanja glava u Hrvatskoj. Tome je svakako pridonijela i odluka generala Slobodana Praljka da radije počini samoubojstvo nego odsluži još i jedan dan u zatvoru kao osuđeni ratni zločinac. Ovako velike presude svakako treba pomno analizirati, ali je ova toga u velikom dijelu javnosti lišena bilo kakve analize, nego je prepuštena bijesu i linču.

Saborski zastupici koji su izrekli svoje mišljenje da je za udruženi zločinački pothvat kriva i politika Franje Tuđmana u Bosni i Hercegovini dobili su morbidne prijetnje smrću. Novinari koji su se usudili kritički osvrnuti na presudu, također.

Reakcija društva pokazuje da smo zaista još prilično nezreli za poštovati tuđe mišljenje te pokušati iz svakog suprotnog stava i nešto naučiti. Lakše je živjeti samo zatvoren u svojem stavu, dijeliti ga samo s istomišljenicima i misliti da smo zato u pravu. A sve druge proglasiti neprijateljima i izdajicama. Upravo takva atmosfera u zapaljivom društvu i dovodi do toga da se Vlada može izvlačiti po istom principu na druge stvari. Sad je svaka kritika poteza oko Agrokora ili nekog drugog spornog poteza: hibridni rat. A za neprijatelje ne treba imati milosti.

I upravo takvo razmišljanje dovodi do prijetnji novinarima i zastupnicima. Nije to prvi put. I oko pitanja referenduma o braku ili HOS-ove ploče imali smo slične situacije. Ne radi se tu da se društvo dijeli, dapače, radi se o tome da nije sposobno kritički razmišljati. Prihvatiti druge stavove, imati svoje argumente. Sve se svelo na površnost. Policija mora stati na kraj ovakvim prijetnjama. Sjetimo se kako su kažnjavali ljude jer su opsovali uniformu na deložacijama ili povikali: “HDZ lopovi!”. Sad očito nema istih aršina. A to dopušta prelijevanje govora mržnje s društvenih mreža u javni govor. Kad to prihvatimo kao normalno, samo je pitanje čija glava će prva pasti.