"Država se vodi razumom a ne emocijama".
Pa ako je Kolinda Grabar Kitarović ozbiljno mislila ovo što je jučer izjavila, onda bi baš radi toga trebala oduzeti odličja osuđenicima pred Haškim sudom.
Jer, ako se država vodi razumom, onda njezina predsjednica ne samo da bi trebala poštivati zakone ove zemlje, već i brinuti se za to da ostala odličja drugim generalima i časnicima ne izgube na težini ukoliko se budu ostavila i ratnim zločincima.
Nažalost, predsjednica se opet vodi emocijama. I stoga očajnički traži razloge zbog kojih ne bi Slobodanu Praljku i ostalima oduzela odličja nakon što su osuđeni na kazne i do 20 godina zatvora.
Izgovori i tumačenja
Prema jednom, Kitarović objašnjava da su osuđenici dobili odlikovanja za obranu Hrvatske od srpske agresije, a ne za ratni put u BiH, drugi puta tvrdi da ne postoji institucionalizirana praksa oduzimanja odlikovanja osuđenima na Haškom sudu, treći puta, neslužbeno, podsjeća da se ni prije njezina mandata nisu oduzimala odličja haškim osuđenicima.
Sve su to objašnjenja koja možda nekome zvuče razumno, ali zapravo ne predstavljaju ništa drugo nego način kako podilaziti emocijama: emocijama birača, branitelja, Generalskog zbora, HDZ-a...
Razum nalaže da se treba držati zakonskih odredbi. A ona su prilično jasna. Odlikovanja se oduzimaju ako nositelj "postupa protivno pravnom poretku i moralnim zasadama", kao i onima koji su "pravomoćno osuđeni na bezuvjetnu kaznu zatvora od najmanje tri godine".
Rade emocije
Kitarović ne želi poštivati zakon, što je već bila najavila i prije samog izricanja presude kad je na promociji knjige Slobodana Praljka poručila kako se nada "pravednoj, oslobađajućoj presudi". Tada su radile emocije, a ne razum.
Nakon toga, nikoga ne bi trebalo čuditi čuditi što predsjednica pokušava izbjeći situaciju u kojoj bi upravo ona bila prva koja će prva skinuti odličja haškim osuđenicima.
Ne prije borbe za drugi mandat, ne pred grupacijama od kojih očekuje podršku, ne pred biračima koje mora senzibilizirati i mobilizirati za predsjedničke izbore.
No, u Kolindinu objašnjenju leži širi problem.
A to je činjenica da Hrvatska faktički ne priznaje presude suda u Haagu.
"Praksa se dosad nije primjenjivala, osim u slučaju odluka domaćeg zakonodavstva", objasnila je Kitarović.
Odličja su dosad oduzeta jedino nositeljima osuđenima pred hrvatskim sudovima: Branimiru Glavašu, Vladimiru Zagorcu, Mirku Norcu...
Haag je ipak bolji
Haag je svojedobno odlučio Hrvatskoj prepustiti suđenje Mirku Norcu, što se tada smatralo velikim ustupkom, ali ispada da je to osuđenog generala stajalo odličja. Da je osuđen u Haagu, medalje bi mu ostale.
Jer, Haški sud očito se ne smatra dijelom hrvatskog pravosuđa, što je jučer konstatirano s najvišeg mjesta.
Unatoč Ustavnom zakonu o suradnji s Haškim sudom, čime je Haag postao dijelom hrvatskog pravosuđa, unatoč obavezi Hrvatske da surađuje s Haagom, unatoč izručenju generala na suđenje u Haag i svim pohvalama koje je taj sud bio nakon oslobađajućih presuda hrvatskim optuženicima, njegove presude u praksi se ne uzimaju ozbiljno.
Kao da ne postoje. Kao da nisu relevantne. Kao da se ne moraju primjenjivati na Hrvatsku, što smo uostalom i vidjeli kroz odnos prema Praljku kojeg, primjerice, državna televizija i dalje ne naziva osuđenim ratnim zločincem.
I taj grijeh ne pada samo na leđa aktualne predsjednice, nego i na leđa njezinih prethodnika. Ni oni se nisu usudili oduzeti odličja Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću.
Neka vrati odličja Norcu
Pa ako je tako, bio bi red da Hrvatska izjednači kriterije i uspostavi uravnotežen odnos između domaćih sudova i Haaga kao dijela domaćeg pravosuđa. Pa neka onda vrati odličja Mirku Norcu, ali i Branimiru Glavašu kojem je Ustavni sud poništio pravomoćnu presudu za ratne zločine u Osijeku i trenutno se nalazi na ponovljenom suđenju.
Zašto bi oni bili jedini lišeni odličja, čak i s manjim zatvorskim kaznama od haških osuđenika?
Koliko god je Hrvatska nevoljko surađivala s Haagom, u pravilu tek popuštajući pod političkim pritiskom zbog ulaska u EU, toliko je nevoljko prihvaćala osuđujuće presude Hrvatima.
Takva politika vodila se emocijama, a ne razumom.
Haški osuđenici su postajali mučenici, često i heroji, jedini pravednici, nikako zločinci. A hrvatska država im se odužila tako što im je ostavljala odličja.
Zakon, dakle, vrijedi za jedne, one osuđene u Hrvatskoj, ali ne i za one druge, osuđene u Haagu.
Sve to se dosad znalo, ali sada je potvrđeno sa samog državnog vrha.
Ova država ne vodi se razumom, nego emocijama. I to često onim negativnim.