Da Hrvatska ima pet Dinama, ne bi bilo dovoljno, a zato što se Mamić ne zna ponašati, izgleda da je i jedan Dinamo previše.

No pitanje je ne dolazi li publika zbog Mamića, kao što u neke restorane ne ideš jer ti se gazda ne sviđa, ili zato što je razmažena u doba najveće slave zagrebačkog sporta.

Davis Cup, Jugoslavija – Švedska 4-1. Zagreb, veljača 1991. godine. Ivanišević i Prpić pobijedili su Edberga u igri parova, Ivanišević je pobijedio Svenssona, a kad više nije bilo bitno, Gustafsson je pobijedio Prpića i osvojio bod za Švedsku. Igra tada već omražena Jugoslavija, dvorana puna.

U ožujku 1994. igraju Hrvatska i Norveška i Zagreb ne napuni dvoranu. Ma, da Ivanišević samo trenira, moraš napuniti dvoranu, a kamoli da igra. Da i ne trenira, da samo sjedi na klupi, u Londonu bi ga gledalo pet tisuća ljudi, Zagreb - nula bodova.

Još je tadašnji predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak morao spašavati organizatora nalazeći pare u zadnji čas. Zvao je firme i, kaže legenda, govorio da će ili dati njemu deset tisuća maraka za meč ili će ih nazvati Tuđman pa će dati dvadeset...

Dinamo i Hajduk imaju na čemu graditi i nakon što se publika pomirila da će uspjehe iz Titova, a onda sitno iz Tuđmanova doba - isti je to sustav upravljanja bio - biti nemoguće ili teško ponoviti.

Što se Hajduka tiče, volio bih prije starosti dočekati da nestane patnički dio rečenice “Volim Hajduk, pa makar i gubio”. “Volim Hajduk” je dovoljno. Ne treba ti patnja, ne treba ti poraz da bi dokazao da voliš. Ne treba ti dokaz. Voliš i to je to.

Volio bih prije starosti dočekati da Dinamo ima publiku koja gleda utakmice neovisno s kime momčad igrala i tko vladao klubom. “Volim Dinamo iako ga vodi Mamić”. Što će ti ovo s Mamićem? “Volim Dinamo” je dovoljno.

Općenito, mislim da će najveći uspjeh za zagrebačku publiku biti zavoli li više sport nego pobjedu. Zavoli li nogomet više nego pokazivanje sebe na stadionu samo zato što je došao Bayern, kako su nekoć žene bundu morale pokazati baš na Ciboni.