Ne treba meni više ništa što ne osjećam srcem, dušom i tijelom. Ne trebaju meni više ni moji, a kamoli tuđi planovi. Uredno ispisani uredski kalendari koji žive za cilj da me obavezama ispune, umjesto da u meni postanu životom ispunjeni. Ni planove koji me preko noći zaskoče više ne trebam, ni međusobne ugovore, one koji vode ropstvu naših crta ličnosti, ropstvu diploma i titula, volja i nevolja. Zašto da postanem nečiji rezervni plan ako mogu postati vlastita bezrezervna pouka?

Neprestano otkrivam trenutke kada se nečiji, međusobnom ambicijom isprepleteni planovi iznenadno sudare, tada na površinu tako lako ispliva sve, i dobro i loše. A meni više ne treba da u ugovoru svog života potpisujem neoprezne inflacije, ako umjesto toga mogu potpisivati zaslužene inspiracije.

Možda je to jedini plan koji za sada imam, plan da budem dvoslojna knjiga u svijetu jednoslojnih jelovnika. Gladna uz knjige kojima se hranim, zasigurno, ostati neću.

Ne trebaju meni više tuđe ladice. Ladice na kojima piše „ Žensko. Trideset i četiri. Neudata. Bez djece.“ Ni ljudi bez osjećaja, srca i kičme. Ni kuće bez prozora, kisika i duše. Za one koji žive u ladicama zrak koji ih okružuje i koji udišu sličan je magli koja se postupno spušta. I možda je nekome takva magla po volji, meni je oduvijek bila jednaka nevolji, jednaka savršeno ispeglanom sivom odijelu od samodopadnosti koji teži jedino tome da izgledamo dobro, ali ne i to da uvijek i bez puno pitanja činimo dobro.

I neovisno o tome jesu li me iz ladica i iz strogih odijela izvukli drugi, ili sam se iz njih izvukla sama, sada kada sve to gledam izvana vidim da nisam sama, vidim da i drugi koji su „vani“ bez problema dišu. A odijela i dalje nose. Ne jer to moraju, već jer to žele.

Ne trebaju meni više tuđi klanovi. Izgubljene struje ljudi koji od mene traže da budem važna, bitna i tražena, u trenucima kada mi je jedino važno da budem sretna, mirna i voljena. Rijeke uvijek negdje teku, tako ću teći i ja, od vode i same sebe ionako pobjeći ne mogu. Od klanova mogu, želim i moram. Ne treba meni više da me razumiju, niti da me uvažavaju.

Oni što pretjerano sjaje ne zadivljuju moje srce, moje je srce naučilo prepoznati sjaj u ljudima za koje razum i dan danas ostaje slijep i nijem.

Naučena sam napuštati mjesta gdje sam suvišna, putovati u pravcu gdje sam uvijek dobrodošla. Sada želim naučiti i ono što sam propustila dok sam previše govorila, a premalo slušala. I kako rekoh na početku. Ne treba meni više ništa što ne osjećam srcem, dušom i tijelom. Zapravo, možda nikome od nas više ne treba ništa, ništa u čemu ne može biti svoj, sretan i dovoljan.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.