Kada je Ottavio Bianchi slagao momčad Napolija za naslov, u pomoć je pozvao Diega Aramandu Maradonu. Bianchi je bio u nedoumici kojeg igrača otjerati, a kojeg ostaviti u klubu.

- Nema tu puno filozofije! Gledaj i slušaj tribine. Kome plješću, njega ostavite. Kome zvižde, njega potjerajte. Pametnije je 60.000 ljudi nego ti i ja - odgovorio mu je Maradona.

Godinu poslije, Napoli je bio prvak Italije. Slična "taktika" prolazila je i u Maksimiru, Poljudu, Kantridi, Vinkovcima... Navijači na istoku i sjeveru bili su posljednji zalog demokracije. Znalo se zašto se zviždi Karolu Praženici, a plješće Baki Sliškoviću. Ili zašto je cijeli Maksimir posebni odnos imao s Markom Mlinarićem, a poseban s Hvojem Čalom. Ili Boškom Balabanom. 

Na žalost, više nije tako. Zvižduke na hrvatskim stadionima trenerski stručnjaci objašnjavaju njihovim nepoznavanjem igre i taktike. Mudrost u igri i napoleonski manevri nešto je, eto, tako kažu treneri, što publika na hrvatskim stadionima ne razumije. Hajdukov Mijo Caktaš otišao je korak dalje i navijačima poručio da "jedu govna". I siguran sam da današnji igrači neće shvatiti zašto su Splićani voljeli Baku, a Zagrepčani Mlinku. Oni su igrali za publiku, ovi danas - za menadžere. 

Činjenicu da publiku danas nitko ne sluša, a malo tko zastupa, više nego jasno govori da se gubi demokratski karakter igre i mjesto se ustupa interesima pojedinih grupa. I kao što je davno pisao Veselko Tenžera, odgovor su sve praznije tribine, sve jalovije utakmice i sve siromašniji klubovi. Alarm s broda koji tone. Ali, prije nego što i publika definitivno pobjegne s njega, možda bi ga trebalo pokušati spasiti...