To je to što me zanima!

Nekome je život svaki dan, a netko ga provede tek u čekanju

Lagala bih kad bih napisala da u posljednjih tjedan dana ne razmišljam previše. Itekako razmišljam. A pretjerano razmišljanje često uhvati one koji (pre)malo rade. I to mi se isto događa ovih desetak dana.
Vidi originalni članak

Umno prosvjetljenje najčešće doživim u vožnji autobusom na relaciji Zagreb – Poreč dok zamišljeno gledam kroz prozor i propitkujem svoje postojanje. Nekad me prije Učke uhvati grč u želucu s dozom emotivnosti, ali i psihičke pripreme za vikend(e) koji me svaki put izbace iz rutine. A ja volim svoju zagrebačku rutinu.

Ova vožnja, prekjučer, natjerala me da propitam vremenska (ne)ograničenja.

Mislimo da imamo vremena, a onda se odjednom uhvatimo za glavu pa krenemo analizirati je li prekasno za neke želje, ciljeve, promjene… Od rečenice Nikad nije kasno stvorio se čak loš reality show. Toliko se ta rečenica ukorijenila u društvo.

Moj okviran plan za desetak dana, do kraja mjeseca, bio je posložiti neke stvari oko bloga i krenuti učiti za ispit da sve stignem, bez stresa. Još uvijek nije sve palo u vodu, no već sam našla dvoznamenkasti broj izgovora zašto krećem od danas popodne, ili sutra. Sutra koje će doći u pet do podne prije ispita. Krajnje je vrijeme da si priznam da volim život na rubu.

Nakon vikenda provedenog u Rijeci još je intenzivnije krenulo razmišljanje o vremenu koje nam je dano. Ili vremenu koje nam je preostalo!?

Još prošle godine imala sam identitetske krize koje me povremeno prodrmaju. Trenutna se zove Je li mi VEĆ 23 ili TEK 23? Svi stariji od mene su mi rekli TEK, s mlađima nisam ni razgovarala, ali ću vjerovati ovima s više životnog iskustva.

No, što ako doista imamo ograničeno vrijeme u kojem si možemo „posložiti“ život po mjeri? A što ako nemamo pa to isto vrijeme uzimamo zdravo za gotovo?

U petak me čeka peta godišnjica mature! VEĆ! Izlizano, ali kao da smo jučer provaljivali u školu u četiri ujutro kako bi bili generacija koja će biti zapamćena. Mogu napisati da smo itekako ostavili trag.

Kako individua doživljava vrijeme može se vidjeti iz ovog primjera vremenskog raspona od pet godina od zadnjeg dana srednje škole. Nekome život počinje nakon institucionalnog oslobođenja, netko se grčevito drži srednjoškolskog poimanja života pa propušta proširenje vidika izvan okvira na koje je navikao.

Nekome je život svaki dan. A netko ga provede u čekanju – življenja.

Kako se u većini slučajeva žurimo odrasti, ostatak života si ponavljamo kako trebamo ostati djeca.

Peta godišnjica mature, razreda okupljanja ili bilo koja druga okupljanja osoba koje se nisu vidjele sve više „smrde“ na amerikanizaciju. Kompleksi i kič uvijek nekako isplivaju na površinu.

Stereotipno. No i stereotipi ne bi postojali da nemaju svoje uporište.

Jesmo li previše opterećeni trčanju za materijalnim, za uspjesima? Za priznanjima da u sekundi sve nabacamo na sebe kako bi paradirali u trenutku?

Razmišljala sam… Kada bi se trudili za sebe malo više nego se trudimo za druge…

Možda tad ne bi postojala umno vremenska (ne)ograničenja.

Živjeti u trenutku.

Iz tih razloga, dok vi čitate ovaj tekst ja sjedim s ljudima koji pamte sva moja pijanstva, koji me ne zovu imenom, za koje sam ostala ona inatljiva Andrea koja se prepirala s profesorom matematike. S ljudima s kojima sam odrasla. I bez kojih ne bih bila ono što sam danas.

Sad živimo u trenutku.

Jer tko zna gdje smo sutra…

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku

Idi na 24sata