Do SP-a je Hrvatska došla jedva, teškom mukom, uz puno trauma. Predvodio ju je vezni igrač jednog od najvećih klubova na svijetu, u ključnim trenucima igrali smo s trojicom “umjetnika” u sredini, puno smo ovisili o vrhunskom napadaču, igraču ponajbolje svjetske momčadi, u obrani je bio naprasit tip kojeg često vode emocije, a ne razum, pa i zapjeva, a na golu iskusan golman, on brani u životnoj formi... Ovo je, naravno, podsjećanje na slavne dane iz Francuske 1998. godine. Zar ne? Ma ne, ovo je kratak osvrt na tek završeni ciklus! Ili možda može biti i jedno i drugo...

Krajem prošlog stoljeća u dodatne kvalifikacije “pogurao” nas je Schmeichel obranama u Grčkoj, ovaj put Talijan Aquilani golom protiv Danske. Veznjak iz jednog od najvećih svjetskih klubova nekad je bio Boban, danas je to Modrić. Prvome su sekundirali Prosinečki i Asanović, drugi uz sebe ima Rakitića i Kovačića. Prije 15 godina mreže je parao Šuker iz Reala, sad to čini Mandžukić iz Bayerna. U obrani je u tad bio Štimac, danas je Šimunić. Prvi je pjevao “Mare i Kate”, drugome bi bilo bolje da je odabrao isti taj glazbeni broj. Nažalost, nije. Joe više voli višeglasje...

I to nije jedina razlika. Nova verzija Ćire Blaževića, recimo, puno je mlađa. I germanizirana. I još nešto. Ivan Strinić, nažalost, nije Robert Jarni. Niti će, u to možemo biti sigurni, ikada biti. Ni on ni Danijel Pranjić.

Najavljivati neku novu Francusku bilo bi suludo, ali splet podudarnosti je tu. Još samo kad bi se dogodilo čudo pa da, uz splet, isti bude i rasplet...