Euforija je dobra za onoga tko ju može preživjeti.
Mnogima na političkoj sceni to nije uspjelo. Hoće li uspjeti Kolindi Grabar Kitarović?
"Pitanje je kako će sve to izgledati", požalio se jedan hadezeovac Jutarnjem listu komentirajući ovotjednu ukočenu i kilavu objavu kandidature Kolinde Grabar Kitarović.
"Okolnosti su sada puno drugačije nego prije pet godina. Onda je vladala prava euforija oko njene kandidature, svi su bili angažirani. Sada ne vidim taj optimizam, ljudi se više bave unutarstranačkim izborima".
Euforija je ishlapila, ostala je apatija. Možda i histerija. Svakako zabrinutost, pa i nemala strepnja.
No euforija nije nešto što se može paliti i gasiti poput noćne lampe. Euforija upali samo jednom i nikad više. I euforija, naročito politička, može kasnije odvesti društvo u potpuno drugačijem pravcu, s visine stropoštati ga skroz u nepoznate dubine.
Euforija HDZ-a
Sjetimo se nacionalističke euforije 1990. godine koja je dovela HDZ na vlast. Nije dugo potrajala, posljedice su bile tragične, a otrežnjenje još uvijek traje.
Ista euforija dovodila je Franju Tuđmana na čelo države. Pa smo vrlo brzo zaglavili u mračnoj paranoji, zavjerama, prijetnjama i mraku demokracije.
Na antihadezeovskoj euforiji Ivica Račan osvojio je vlast 2000. godine, kad su rokeri svirali na kamionima i Hrvatska slavila dolazak prave liberane demokracije. Brzo se sve to ispuhalo.
Na euforiji se vlasti domogao i Stipe Mesić 2000. godine, najavljujući borbu protiv ostataka tuđmanizma, obraćajući se ljevičarima, antifašistima, antihadezeovcima... Već na idućim izborima umorni i nervozni Mesić proklinjao je ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora gdje je teškom mukom i uz mnogo niskih udaraca nadvladao Jadranku Kosor.
Čak ni on nije mogao dugo živjeti od euforije.
Sanaderova euforija
Ivo Sanader je svoj balon euforije napuhao 2004. godine i preuzeo vlast koja je na koncu dovela do sloma, krize, korupcije, kriminala, uhićenja i gospodarskog i političkog kolapsa iz kojeg se još uvijek izvlačimo.
A ne zaboravimo ni Ivu Josipovića 2010. godine. Čak je i on, onako nekarizmatičan, uspio stvoriti euforiju na predsjedničkim izborima, na fantomskoj Novoj pravednosti i na plebiscitarnom rušenju HDZ-a s vlasti.
Pa je pet godina kasnije na izbore izašao kao osuđenik na strijeljanje.
Otprilike kao Zoran Milanović četiri godine nakon euforične pobjede na parlamentarnim izborima. Ljevica je osam godina čekala na priliku da popravi Hrvatsku, samo da bi se sve raspalo, osulo, razvodnilo... Završilo u gorčini i ogorčenosti.
I naravno, tu je Tomislav Karamarko. Oko njega nije stvorena nikakva euforija.
Injekcija adrenalina
Povijest nas je, dakle, imala čemu naučiti. Euforiju je lako stvoriti, ali teško održati, a kamoli ponoviti. Euforija je injekcija političkog adrenalina ravno usrce biračkog tijela nakon koje obično slijedi pad u još dublju depresiju.
Euforija je sretan spoj okolnosti, tajminga, kadrovskog odabira, pa i glazbene podloge. Euforiju su stvorili čak i neki za koje se to nikad ne bi reklo da su sposobni učiniti, poput Josipovića. A nitko je nije uspio preživjeti, osim Stipe Mesića.
I zbog svega toga, nemoguće je očekivati da će Kolinda Grabar Kitarović, sretna dobitnica šatoraške i stožeraške euforije iz 2014. godine, poslije predugih pet godina histeričnog mandata probuditi isti osjećaj kao kad je iz opozicije jurišala na vlast.
A gdje su sad?
Euforiju je dizao i Živi zid nakon predsjedničke kampanje Ivana Vilibora Sinčića. Pa gdje su sad? Euforiju je stvorio i Mislav Kolakušić na europskim izborima. Pa gdje je sad? Euforična je bila suverenistička desnica. Pa gdje je sad?
Na ovim predsjedničkim izborima ne nazire se kandidat koji je uspio stvoriti makar neke naznake euforije. Zoran Milanović sigurno to neće postići, možda se uspije stvoriti euforija oko Škore, ali s pogrešnim predznakom, a možda i Kolakušić ponovno aktivira svoje Facebook euforičare.
U pravilu, euforija se napaja atmosferom političkog prevrata. Padom komunizma, padom HDZ-a, padom Tuđmana, padom SDP-a...
Zasad te atmosfere prevrata nema, ali onaj tko ju uspije stvoriti mogao bi imati najveće šanse za pobjedu.
I ako Kolinda Grabar Kitarović već ne može stvoriti euforiju oko sebe, preostaje joj jedino da uguši euforiju na predsjedničkim izborima.