Tako nekako ostavljaju dojam najnovije vijesti o pregovorima Vlade i sindikata. I pritom nema nikakve sumnje - prosvjetari u Hrvatskoj su potplaćeni. Kad se usporede plaće slovenskih prosvjetara, a kamoli onih u razvijenijim zemljama, to uopće nitko ne treba dovoditi u pitanje. No obrazovni pacijent ipak i dalje leži više mrtav nego živ na operacijskom stolu.

Naime, obilježavajući pet godina kampanje “Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska”, prisjetili smo se i jednog od najvećih iskaza građanskog stava prosvjedom za Cjelovitu kurikularnu reformu. Od tada se, u ove tri godine, promijenilo mnogo, ali nekoliko stvari se nije pomaknulo s mrtve točke. Recimo, uplitanje politike u obrazovanje. Možda zaista u ovoj zemlji tražimo previše. Može li uopće biti obrazovanja bez politike? No nije se promijenio ni osjećaj većine u ovoj zemlji da je obrazovanje jednostavno prepušteno samo sebi.

Ako želite da vam dijete bude zaista kvalitetno obrazovano, da dobije uvjete koji mu trebaju, da se osjeća sigurno i zadovoljno, vrlo često ćete se naći u situaciji da sami ispravljate “krive drine”, najčešće i debelo plaćate za ono što bi trebalo biti besplatno, tražite rješenja i pišete zadaće s djetetom i pred maturu. A ako ste imali sreće da je sve glatko prošlo, to je Kvaka 22 - imali ste sreće. Štrajk tu zaista ne mijenja baš ništa. Niti će djeca učiti manje niti će nešto posebno izgubiti.

Ono što je trebalo pomaknuti stvari iz mrtve točke je reforma. No entuzijazam koji je pratio proces do konačnog ulaska reforme u škole splasnuo je do krajnjih granica. Oni koji trebaju nositi taj proces, učitelji, nastavnici, ravnatelji, s pravom se mogu osjećati prevareno. I učenici s njima. I umjesto da se razgovara o novim digitalnim sadržajima, kreativnim projektima i natjecanjima, svi zbrajaju hoće li i kad odrađivati dane štrajka.

Sindikati i Vlada moraju nastaviti pregovore i nastavnici bi morali dobiti veće plaće. Ne do lipnja, već s prvom sljedećom plaćom. U državi poput Hrvatske moralo bi svakome biti jasno da svako povećanje u proračunu mora ići u obrazovanje u cjelini. Jer ono već postaje mnogima preskupo, a upravo je cjeloživotno obrazovanje jedino područje koje nas može izvući iz gliba. I zato je krajnje vrijeme da se ovom pacijentu udahne novi, bolji i veseliji život.