"To je realno otvaranje, bez poziranja".
Rekao je to premijer Zoran Milanović, s narančastim prslukom nabačenim preko odijela, dijeleći vozačima ENC uređaje na današnjem otvorenju dionice autoceste od Buševca do Lekenika.
U 7.15 ujutro.
Bila je to velika žrtva za našeg premijera, dići se tako rano i gurati vozačima kroz prozor proizvode Hrvatskih autocesta, pa onda još malo se naslikavati pred gomilom kamera i fotoreportera. Ali što se mora, nije teško.
To je uobičajeni radni dan hrvatskog premijera u predizbornoj kampanji.
Zoki nije Jaca
Onaj kojeg je danas to Milanovićevo poziranje, pardon realno otvaranje dionice autoceste, podsjetilo na ono slavno pojavljivanje premijerke Jadranke Kosor na naplatnim kućicama u Lučkom, kad je mađarskog turista izvijestila da je u njegovoj zemlji bila "the day after yesterday", može se smatrati običnim jalnuškim diletantom.
Milanović se nije - ponavljamo, nije - pretvorio u Kosoricu.
Njegovo rezanje vrpci, obilaženje gradilišta, nadgledanje projekata, jurcanje po Hrvatskoj u novim vlakovima, posjeti vodenim parkovima i nogometnim terenima, otvaranje tvornica svojih prijatelja, nipošto se ne smiju usporediti s Kosoričinim rezanjem vrpci, obilascima gradilišta, nadgledanjem projekata, a naročito ne polaganjem kamena temeljaca, ako treba i po nekoliko puta.
Ona je tada vodila kampanju. Milanović kaže da radi svoj posao.
Mora da je gadno kad se pretvoriš u onog kojeg si prezirao. I kad moraš raditi ono što istinski prezireš.
Godinama se Milanovića nije moglo izvući iz sobice u Banskim dvorima, čak ni kad je trebalo otići na požare, poplave, zimske lavine, ljetne suše. Govorio je da se ne želi naslikavati jer da postoje službe koje rade svoj posao. A sada ga se praktički više ne može ugurati u tu sobicu u Banskim dvorima.
Razletio se po Hrvatskoj kao, božemiprosti, Jadranka Kosor.
Nije to poziranje
Gotovo svaki dan juri na neko gradilište, na neko otvaranje, rezanje vrpce, pa makar to bila kanalizacija. I uporno odbija pitanja novinara je li se predomislio u odnosu na prijašnje izjave o tome da on "neće rezati vrpce".
Kaže da je to njegov posao. Kaže da je to "realno otvaranje bez poziranja".
Da bi onda uredno pozirao u narančastom prsluku s ENC uređajem u ruci.
Realno, mogao je to obaviti i resorni ministar, to je ipak njegov posao, graditi i otvarati ceste, dijeliti ENC uređaje, skupljati cestarinu i tako to. Premijer je ipak odlučio "dati ruku". Morao se osobno uvjeriti da sve prolazi glatko.
Diže li se rampa, prihvaćaju li aparati kartice, ima li sitnog u blagajnama...
I jesu li se postrojile televizijske kamere.
Tanka granica
Nema nikakve sumnje, tanka je granica između redovnog premijerskog posla i predizborne kampanje premijera. Bez obzira što se Milanović uporno trudi svoju podebljati.
Nije onda nikakvo čudo što Milanović ne žuri previše s raspisivanjem izbora, puno je isplativije voditi kampanju na račun države. A i pitanje je koliko dugo će još obavljati posao premijera, pa je posve u redu da zadnju godinu malo stisne gas.
Bjesomučna ga je stiskala i Kosorica, pa su joj u petoj brzini otpali kotači.
To samo, onako, usput kažemo, ni slučajno ne želimo premijera uspoređivati s premijerkom. Za razliku od nje, on svoj posao shvaća ozbiljno.
Zato je i navukao narančasti prsluk na naplatnim kućicama.