Ne postajemo roditelji kad dobijemo dijete, nego kad shvatimo i prihvatimo svetost te uloge. Kod žena je proces obično spontan pa sebe dožive kao majku već tijekom trudnoće, a mi muškarci najčešće tek nakon rođenja moramo odabrati postati tate. Moj je odabir uslijedio minutu nakon što je došla na svijet, doslovno. Trudnoća je bila prilično uredna, ali je zato porod bio krajnje neuredan. Već je tada bila solidno tvrdoglava pa je odlučila izaći dok supruga nije bila dovoljno otvorena. Uporno je testirala tvrdoću te svoje bebaste glave i stalno nailazila na zatvorena vrata. To je trajalo koji sat, a onda se valjda izmorila pa joj se srce iznimno usporilo.

Doktori su bili u panici, ali su joj uspjeli vratiti normalan puls. Nisu znali točno što se događa pa su često zvali kolege na konzultacije, ali ni nakon tih poziva i obilazaka nije bilo ništa jasnije. I tako je ona još neko vrijeme pokušavala izaći, a onda joj se još više usporilo srce. Tada su me izbacili, a njih dvije odvukli u operacijsku salu.

I tih 13 minuta... Bilo je bez konkurencije najdužih 13 godina u mom životu. 13 godinetina!

Obavijestio sam naše obitelji i prijatelje da su odjurili na carski i vratio se u čekaonicu. Unatoč svom kaosu, dominantan osjećaj je bio da će sve biti u redu i taj se osjećaj uporno svađao s užasnim strahom. Nikada prije nisam osjetio toliku strepnju, tu količinu brige, i toliko ogromnu količinu ljubavi, ali još nekako poludefinirane... Još se nismo u potpunosti povezali...

I onda sam je čuo. Kroz cijeli hodnik i dvoja zatvorena vrata. Nikada nije imala onaj bebasti, kmečavi plač. Ma kakvi, frajerica je odmah imala pluća maratonca. Doktorica je došla po mene dok su radili prve testove... Bila je smežurana, crvena od sićušne glave do omalenih peta i derala se iz petnih žila. Žestoko i beskompromisno. I onda sam joj prišao, dao mali prst, ona ga je zgrabila fantastično snažno i čudesno. Pogledala me je i prestala plakati. Na dvije ogromne sekunde, prestala je plakati. Presreli su nam se pogledi, a bome i srca.

Tada, točno tada postao sam tata. U te dvije sekunde, shvatio sam i prihvatio da će mi život biti sasvim drugačiji, i bogatiji.

Automatski sam se osjetio još bogatijim čovjekom. Naravno, kako je malena nestrpljiva pa je htjela da je odmah upoznamo, opet je počela vrištati iz sveg glasa i tako nastavila neko vrijeme. Ali za mene je to bilo to. Odluka je pala sama od sebe. Nije to neki svjesni čin, nisam se nagovarao na to, samo se pojavio taj osjećaj u meni. I nije me napustio do dana današnjeg, 9 godina kasnije.

Iako realno, imam dojam da je prošlo stotinjak. Znate kako kažu da vrijeme brzo leti? Ma kakvi, imam dojam da se u ovih 9 godina skrilo bezbroj vječnosti. Imamo toliko iskustava i toliko su kondenzirana da doista osjećam kako se znamo nekoliko vječnosti.

A ljubav i ima taj talent. Ona voli iskriviti vrijeme i otkriti nam dublje dimenzije nas samih. Otkriva nam bit, istodobno elegantno i silovito.

I da... Osjećam da se poznajemo osjetno dulje od 9 godina.

Npr. kada je došla doma pa smo shvatili da je premala i za najmanje brojeve koje smo joj kupili, imao sam dojam da biranje nove odjećice traje nekoliko godina jer tek svaki treći dućan ima nešto slično tim minimalnim brojevima. Našli smo dva bodija koja nisu previše plesala, a u ostalo smo je praktički omatali.

Svaki put kad sam je satima nosio dok su je mučile kolike... Dani su trajali kao mjeseci. Smišljao sam pjesme i nadao se da će prestati plakati samo zato da ja prestanem pjevati. Doduše, to joj je današnja taktika, no tada nije palilo.

Svaki put kad je supruga Maja spremala četvrti obrok jer je odbila prva tri, a mama medvjedica se nije mogla odlučiti da je pusti da još više ogladni, i ta je frustracija otela dane i dane.

Svaki put kad me oduševi nekim zaključkomi ili plemenitom gestom, moj ponos traje nekoliko stoljeća! Barem...

Kako je prvih godina bila sićušna, nema koju bakteriju, virus i inu beštiju nije pokupila pa sam znao krsna imena djece svih doktora u svim dječjim bolnicama. Jedino su sati na Hitnoj nekako brzo prolazili i zapravo se veseliš da te što kasnije prozovu jer to znači da nismo hitni slučaj.

Svaki put kad je nisam mogao utješiti, prošle su godine.

Svaki put kad se ludo igramo i potpuno izgubimo u ciki i graji, svaki od tih trenutaka traje malu vječnost.

Svaki put kad sam čekao da razmisli o nečemu, u meni su prošle godine. Ali na to sam spreman jer je uvijek puštam da sama razmisli, umjesto da joj ja govorim što mora misliti o nečemu.

I kad joj je prvi put slomljeno srce... Za početak... Nisam to ni očekivao u prvim razredima osnovne, ali majke ti mile... I moje je srce napuklo i imao sam dojam da su prošle godine dok se nije izlila sva bol iz nas.

Kada je supruga na putu, ponekad prespava sa mnom u krevetu i tako joj svega, ne znam kako tako malo tijelo može zauzeti toliko prostora. Znate onu situaciju kad klinci glume zvijezdu pa vi morate glumiti uskličnik... Ima dana kada samo želim normalno spavati pa me to malo nervira, ali ima dana kad me potpuno razbudi i onda je samo gledam i razmišljam koja sve čudesa sanja i koje će sve snove ostvariti. I ti noćni trenuci traju godine i godine.

I realno, ima trenutaka kada želim nešto više slobode, kada mi se čini da se toliko brinem za nju pa se tih dana ne stignem brinuti za neke svoje strasti. Ali to su samo dani. I oni prođu. A mi smo već izgradili godine i i godine ljubavi. A one ne prolaze!

Ljubav ne zna nestati...

Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!