Kad ljudi krenu s učenjem vožnje, obično ne sjedaju prvo za volan Ferrarija.
U Hrvatskoj, međutim, to nije slučaj.
Kod nas ljudi preskaču stepenice u učenju i bez ikakvog iskustva i potrebnog znanja primaju se najzahtjevnijih zadataka. U nogometu kao i u politici.
Evo, recimo, hrvatska nogometna reprezentacija je najveći sportski brend. Perjanica ne samo nogometa, ogrezlog u famoznu "močvaru", nego i čitavog sporta, a onda i društva, države, nacije. Taj brend vrijedi milijune. Taj brend prodaje igrače za milijune. Taj brend zaluđuje milijune.
Pa ipak, on već nekoliko godina dopada u ruke potpuno neiskusnim trenerima. Kad bi se spojio trenerski staž posljednja tri izbornika, Slavena Bilića, Igora Štimca i Nike Kovača, ne bi se među njima skupilo ukupno tri godine iskustva. Bez ijednog trofeja.
Izbornik s naušnicom
I dok je Bilić još imao sreće što je nabasao na talentiranu generaciju i s njom otišao na dva europska, ali nijedno svjetsko prvenstvo, Štimac i Niko Kovač (kao i njegov brat Robert također) uglavnom nisu imali pojma što bi s tom reprezentacijom.
Štimac je propao kao trener, kao šef udruge prvoligaša, kao kandidat za predsjednika saveza, pa su mu dali reprezentaciju. Niko Kovač bio je pomoćni trener u Austriji, par mjeseci vodio mladu reprezentaciju, a onda mu dali Ferrari u ruke.
I sinoć smo vidjeli kako je to završilo. Totalni karambol s Meksikom. U postavi je imao igrače Bayerna, Reala, Barcelone, ali na klupi samo svog brata Roberta.
Dakle, pomoći nije bilo.
I dok druge zemlje njeguju tradiciju prema kojoj se neki trener mora dokazati da bi vodio nacionalnu vrstu, u Hrvatskoj se trener najprije dokazuje na reprezentaciji.
A vrlo je slična situacija u politici.
Na čelu Vlade imamo čovjeka koji je dobio samo jedne izbore. Koji za sebe kaže da je propao u diplomaciji, pa čeka da propadne i u politici. Koji se okružio ministrima bez ikakvog iskustva, bez staža, bez rezultata, bez ikakvih preporuka da se prime najzahtjevnijeg zadatka u državi.
Pored, naravno, vođenja nogometne reprezentacije.
Propale karijere
Evo, primjerice, ministru poljoprivrede propala je poljoprivredna ljekarna, ministar malog poduzetništva neuspješno je vodio stranačke financije, potpredsjednik za gospodarstvo izgubio je kao dekan novce svog fakulteta položenog u propalu banku, Prvom potpredsjedniku Vlade zaduženom za gospodarstvo propao je privatni biznis, ministru obrane država je dvaput plaćala tečaj engleskog u SAD-u, ali on još uvijek vodi sa sobom prevoditelja, bivšem ministru obrazovanja propali su svi projekti i tako dalje unedogled.
Mnogima od njih rad u Vladi je prvi pravi posao. Bez iskustva, bez kompetencije, bez rezultata.
A onda, kad promaše taktiku i odvedu zemlju u dublju propast, mudruju o tome da su iz toga nešto naučili i da će na idućem zavoju ipak stisnuti kočnicu prije nego što se zabiju u banderu.
Tako je i Niko Kovač bio kriv za poraz. I njegov brat Robert također.
Eksperimentirao je s taktikom, pogrešno postavljao igrače, igrao na krive adute, ugušio kreativnost, promašio s obrambenom formacijom i što sve ne. Primio šest golova, osvojio tri boda i ispao. Da bi zatim izjavio kako bi htio ostati izbornik jer može još puno toga naučiti.
Bez obzira što je najprije trebao puno toga naučiti, pa tek onda postati izbornik.
Ali eto, neiskustvo je postao alibi. Dobar izgovor. Čak i preporuka.
Ako prođe, prođe
Dajmo neiskusnim ministrima da se malo igraju po ključnim resorima u Vladi. Ako uspiju, dobro, ako ne uspiju, nema veze, dovest ćemo neke druge, jednako neiskusne.
Isto tako, dajmo neiskusnim trenerima da se malo igraju s nogometnom reprezentacijom. Ako uspiju, odlično. Ako ne, dovest ćemo još nekog neiskusnog.
Bilić je svirao gitaru, Štimac je komentirao na televiziji, Niko Kovač je glumio manekena dijaspore u HDZ-ovu spotu, pa zašto pobogu ne bi onda bili i selektori nacionalne vrste.
To je voluntarizam koji ubija ovo društvo.
Što je mjesto istaknutije, a zadatak zahtjevniji, to je selekcija površnija. U politici je to još očekivano, na izborima pobjeđuje tko god se prijavi, ali ključno je ono što pobjednik potom radi u tom resoru. Postavlja rodbinu i prijatelje na važne pozicije, tolerira promašaje, potiče čak i nove, eksperimentira i manipulira.
Iste stvari rade se i u hrvatskom nogometu, kojim dominira jedna politika, u svrhu ostvarenja osobne koristi, zarade i pukog uhljebljenja.
A onda se očekuje od ljudi da biraju na izborima i da zdušno navijaju za reprezentaciju.
Koga briga što nema rezultata? Najmanje one koji su za njih odgovorni.