Imam dva izbora: pisati ovaj tekst u trećem licu i braniti „neke tamo ljude“ ili ga pisati u prvom licu i riskirati „ucviljena instagramuša“ komentare, pa ipak biram ovaj drugi. Prvenstveno jer imam muda, za razliku od većine anonimnih virtualnih ratnika s druge strane ekrana i tipkovnice, kojima se ovim putem direktno obraćam. Koliko god ne volim nikakve borbe, a pogotovo one s vjetrenjačama, kao što je (unaprijed mi je jasno) ova borba, toliko iz dana u dan uviđam kako šutnja nije uvijek zlato. Štoviše, ne znam je li ikad!

Svako moje prešućivanje daje krila onima koji me vrijeđaju s druge strane ekrana.

Svako moje „bit ću pametnija od njih“ njima je maleni dokaz njihove pobjede.

Svako moje „neću se spuštati na tu razinu“ njima je trofej za njihovu genijalnost.

Svako moje okretanje glave na drugu stranu, preusmjeravanje fokusa na ljude koje volim i do čijeg mi je mišljenja stalo, svako moje uvjeravanje same sebe kako su to s druge strane neki tužni i jadni ljudi bez života i sreće, ili barem bez pametnijeg posla, njima je vjetar u leđa.

Jer u njihovim glavama ono što se napiše na internetu nije stvarno, ne boli, ne vrijeđa, ne tjera na preispitivanje, ne rasplače, ne udari tamo gdje smo najosjetljiviji.

U njihovim glavama to su samo neki kodovi, niz jedinica i nula, neka slova, neke riječi, rečenice neke odaslane u virtualna bespuća interneta u kojima se ništa ne računa kao stvarno.

Ali znaš što? Računa se!

I boli, i vrijeđa, i tjera u preispitivanje, i rasplače, i udari ponekad tamo gdje smo najosjetljiviji. Jer ja koja sam s druge strane ekrana i kojoj si uputio svoj hejt nisam virtualna, nisam nakupina jedinica i nula, slova, riječi ili rečenica. Ja sam osoba.

Možda su tebi moji snovi, život ili posao trivijalni i smiješni, ali zato oni i jesu moji snovi, a ne tvoji. Možemo li zadovoljiti barem onaj minimum poštovanja jedni prema drugima i uvažiti činjenicu da gotovo nikome ništa ne pada s neba i da je za gotovo sve na svijetu potreban nekakav rad, trud, talent i znanje? Da, istina, ne radim u rudniku i ne okopavam polje lomeći se od jutra do sutra kao što su moji pradjedovi i prabake radili, ali to ne znači da sam lišena umora, stresa, rokova, briga, neprospavanih noći, bolesti i ostalih stvarnih problema koje gotovo svaki posao nosi sa sobom.

I dok se ti s druge strane skrivaš iza ekrana i spremo udaraš paljbu prema meni, nekom drugom, trećem ili petom, uvjeren kako su naši životi ono što se profiltrirano servira na internetu i ni milimetar manje niti više od toga, mi stojimo s ove strane potpisani svojim imenima i prezimenima, grizemo, stišćemo zube i borimo se za neki dobar život za sebe. Izloženi i ranjivi, mada ćemo rijetko to priznati.

Moramo li od ovog komadića svemira kojeg imamo raditi svijet u kojem u paketu s naznakama ostvarivanja snova dolaze i svi oni kojima naši veliki snovi smetaju u njihovim malim životima?

Moramo li jedni druge omalovažavati bez razloga do granice da se na kraju dana pitamo jesu li ti veliki snovi uopće vrijedni toga?

I na kraju, možemo li shvatiti da su u ovoj priči i s jedne i s druge strane ljudi. Kad ubodeš, krvarimo. Kad uvrijediš, osjećamo.

Nismo kodovi, ljudi smo.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.