Previše hrane je iz uvoza i zato smo procijenili da to ne bi dalo željeni efekt, radije smo snizili PDV na dio repromaterijala poljoprivredi. Odgovorio nam je ministar financija Zdravko Marić upitan zašto ne padne PDV na širi segment prehrambenih proizvoda. Sad ostaje niži PDV na kruh i mlijeko te nešto viši na ulja i dječju hranu. I to je to. Prodaju svega ostaloga, od mesa, voća, povrća i žitarica, kod nas država oporezuje s 25 posto. To je inače druga najviša stopa PDV-a u EU i najjače oporezovane živežne namirnice.

Moćna Njemačka većinu hrane oporezuje sa sedam posto, a većina ostalih zemlja imaju nižu stopu za građane koji su puno bogatiji od hrvatskih. PDV na dvije vrste mesa, nekoliko vrsta najviše korištenog povrća i žitarica ostavilo bi više u džepovima građana nego niži porezi na plaće koji imaju drugi efekt. Ali eto, neće ga biti jer većinu toga uvozimo. A zašto većinu toga uvozimo? Zato što ne proizvodimo sami dovoljno. A zašto ne proizvodimo sami dovoljno? Zato što nismo konkurentni, preskupo je proizvesti po cijeni koja se može prodati i previše smo rascjepkani. Zašto smo premali proizvođači?

Zato što zbog skupoće farmeri propadaju i sve ih je manje. I tako se vrtimo u krug već godinama. Nažalost, dok industrijska proizvodnja raste, poljoprivredna pada. Jeftinija hrana stiže iz inozemstva, a država ipak trlja ruke jer ona uzima svoj dio kolača od 25 posto, dok građani traže kako na akcijama uštedjeti koju kunu na kilogramu mesa ili krumpira. Zanimljiv je podatak da sve zemlje koje inače imaju niži PDV na hranu imaju i niži PDV na hranu i piće u ugostiteljstvu te tako potiču svoj turizam.

Bure koja se digla zbog dizanja PDV-a ugostiteljima ne bi ni bilo da više proizvodimo sami i da imamo sniženi PDV građanima na hranu. Ali začarani krug se ne može razbiti tako lako. Za to je potrebna strategija umjesto političkoga glavinjanja od izbora do izbora. A to do danas još, nažalost, nismo vidjeli.