Ne tražim od vas ništa drugo, nego da igrate kako možete. I, dok igrate, oči vam moraju gorjeti, rekao je tijekom jednog od dva najvažnija time-outa svojeg života Nikolaj Karpolj svojim odbojkašicama u finalu Olimpijskih igara u Seulu 1988.

U polufinalu su ne pobijedile, nego nadigrale, kao nikad nitko, “nedodirljive” Kineskinje - u prvom im setu ne davši ni bod, u drugom devet, u trećem samo dva boda. Savršenstvo. U finalu je Sovjetski Savez umalo izgubio od Perua, ali onda trener govori riječi koje je čuvao cijeli život... Bila je to tako lijepa utakmica, toliko se odbojke moglo vidjeti, da ne možeš reći da su Hrvatice igrale protiv Japanki. Kao da su jedne s drugima surađivale da igra bude ljepša pa neka pobijede bolje. Nije bio trans, nije bila igra “u zoni”, ali nije bilo ni daleko od toga.

I, točno to, gledajući kako su Hrvatice igrale u tekmi s Japankama, pada mi na pamet, da nam je dočekati da nogometna reprezentacija – ne tražimo ništa drugo – odigra kako po imenima i znanju može. Rukometaši ne ostaju dužni. Generacija sadašnjeg Zagrebova trenera osamdesetih je igrala božanstveno. Otkako imamo Hrvatsku, Kljunovi dečki su devedesetih bili čudo, a Červarovi su rukomet odveli na uncharted territory, gdje nikad nije bio, evolucijski su ga unaprijedili.

Kakav je užitak bio gledati goruće oči hrvatske repke i zbunjene poglede suparnika koji često doslovce nisu znali što ih je snašlo. Osvojili turnir, ne osvojili, naigraju se rukometa, daju što mogu. Isto vrijedi i za vaterpoliste. Odbojkašice su nekoć osvajale medalje, godinama se muče, ali... One odigraju koliko mogu. Malo manje ili čak bitno više od toga.

Nogometaši... Tu godinama nešto fali. Ne, ne možeš reći da se ne trude. Ali godinama im oči ipak ne gore kao Dancima ‘92., ni kao našim brončanima iz '98. Već godinama čekamo utakmicu reda veličine Hrvatska - Njemačka 3-0. Stvar je za raspravu čekamo li novu vatru zbog trenera, ekipe ili zbog oboje. Ali da su dužni, dužni su.