Da bi trener u Hrvatskoj dobio uvjete i slobodu da stvara kakvu je u Manchesteru imao Ferguson, potrebna je privatizacija. Ne vlast kakvu u Dinamu ima Zdravko Mamić nego prava privatizacija, da se zna tko je vlasnik.

Da ne postoje okolnosti kojih se vlasnik mora bojati, okolnosti zbog kojih bi se skupština udruge građana okrenula protiv nekoga makar skupštinare jednog po jednog upravo taj netko instalirao.

Vladari hrvatskih klubova ne znaju koliko će trajati, i to je jedan od glavnih razloga zbog kojih treneri moraju trajati kraće od njih. Treneri su potrošni, lako zamjenjivi. Treba li pred gnjevnu svjetinu baciti kakvu žrtvu jer jedanaestorica levata koji prije trideset godina ne bi mogli igrati ni u drugoj ne igraju Ligu prvaka - treneri su najpogodniji da ih se žrtvuje.

Dalje, ima li na ovom svijetu išta opasnije za gazde hrvatskih klubova od uspješnih trenera?! Takvi ne samo da se mogu osiliti, pa u momčad stavljati igrače čiji menadžeri nisu ni gazde klubova ni s njima rodbinski ili makar vulgarno interesno povezani ljudi, nego bi u suradnji s gazdinom konkurencijom mogli nasrnuti na samoga gazdu. Onda malo angažirane javnosti, malo neki političar vidi šansu da se proslavi gnjaveći nogometnog šefa, i ode transferska mast u propast. U usporedbi s tim, svojeglavo odbijanje da gazdin sin ili sinovac igra od prve minute doista je tričarija.

Ako ništa drugo, onda samo zato što u Hrvatskoj ne postoje uvjeti za Fergusona, da sam vlast, profesionalnim klubovima ne bih dao ni lipe. Sav novac koji mogu dati za sport dao bih dječjem sportu, i to tako da ga profesionalni klubovi “ne vide”. Ne njima na račun, pa da mogu nenamjenski potrošiti, a ja da se poslije na sudovima natežem s osnovanom sumnjom.

Nego izravno, za plaće trenerima, na njihove žirce, izravno doktorima, vrtićima, osnovnim i srednjim školama, za jogurte djeci i tako dalje. Da je sustav bolje organiziran, odavno bismo imali barem nekog na Fergusonovu tragu. Bilo je, i ima kandidata, ali nema ovdje predsjednika i direktora klubova za takve trenere.