Dan poslije Škotske malo sam se družio s gostujućim navijačima koji se kući nisu vratili odmah nakon utakmice. Dobro, Hrvatska nije Engleska, nisam očekivao euforiju kao da su pobijedili Englesku u Londonu, ali malčice me je iznenadilo koliko su ti simpatični ljudi bili smireni. Koliko je, samo dan nakon za njih velike pobjede, život već otišao dalje.

Ispada da smo mi Hrvati prokleti trijumfima. Umjesto da smo njima blagoslovljeni, prokleti smo prečesto prevelikim očekivanjima koja se nakon razočaranja isto tako prečesto pretvaraju u mržnju i mržnji bliska stanja, u najbolju ruku gnjev. Družeći se sa Škotima šalio sam se da je lako njima samo voljeti svoju reprezentaciju pa neka bude što bude, da bih ih volio vidjeti kako bi se ponašali da su oni ‘98. godine bili treći na svijetu. 

Bi li i u tim okolnostima na utakmice išli i s utakmica odlazili jednako raspjevani neovisno o ishodu? Ali samo sam se šalio. U najplemenitijem smislu riječi, zavidio sam im.

Ma da se razumijemo, više puta rekoh da ne kužim to sa Sammirom. OK, to se samo tako kaže, ne kužim. Svi kužimo. Ali stvarno mislim da bi bolje bilo reprezentaciju voljeti toliko da momčadi ni najmanje ne otežavaš. Kao što je idealan igrač poput Federera, ili u svoje vrijeme Edberga, fokusiran na izvedbu od početka do kraja meča, tako bi idealan navijač također od početka do kraja trebao raditi sve što je u njegovoj moći da pomogne svojoj momčadi (naravno, vrijeđanje suparnika ne spada u navijanje). Pa, ako već imaš nešto reći ili Štimcu ili Sammiru, Šukeru, kome god, nije li bolje pričekati kraj utakmice? Ma zviždi mu koliko hoćeš, ali ne tijekom tekme, neposredno nakon što je fulao zicer. Tako ćeš ga samo jače pritisnuti pa će se kod iduće šanse smrznuti od straha da će opet promašiti, zbog čega će šanse da promaši biti bitno veće.

A vi, ekipo iz Saveza, vrijedi li već pravilo da se momčad koja pobjeđuje ne mijenja, zašto ste mijenjali navijače koji pobjeđuju? Do kraja kvalifikacija iz principa je trebalo igrati u Osijeku.