Svaki put kad neki klub ima problema s licencijom, ili neki sličan problem, naš nogomet me podsjeti na vrh piramide. Koji ne lebdi u zraku. Da lebdi, ne bi bilo problema. Nego taj vrh piramide netko tegli na leđima kao Atlas kuglu zemaljsku.

Netko koga će prije ili poslije spaliti na lomači, ili raspeti, na leđima nosi Hajduk ili Dinamo koji su mogli postojati samo dok je Tito bio živ. Dok je viša sila, a to je onda bila partija, spaljujući tuđe pare, dio tih para namijenila sportu. Ne možeš baš reći da je potrošnja para na sport za posljedicu imala rat, ali da, i Hase koji je tukao Engleze, Švabe i Ruse, i Hase po kojemu je nastala pjesma, i Hase na tribinama dizali su kredit za kreditom, da bismo na kraju imali riječima neopisivo krvoproliće. Nema Tita.

Odavno je otišo Hase. I najdalje što smo, otkad Tita nema, dogurali su - Gobac, Barišić, tu i tamo neki tajkunčić. Možemo sada do 2020. raspravljati je li Barišić stvorio Mamića ili je Mamić otvorio vrata Barišiću. No da Barišić i njegovi nisu konsolidirali klub kad se ekipa koja se voli nazivati elitom nije gurala u Dinamo, moja je oklada da bi Dinamo danas bio tu negdje gdje i Hajduk. I ostali. Mamić je samo tip koji, kao Pavličević nakon Novosela, ništa nije zabrljao.

Što nas vodi prema svršenom činu shvaćanja. Ako nije Tito, onda mora biti neka verzija Abramoviča, nekog šeika, parajlije kojeg se ne tiče koliko klub košta. Tito je bio Abramovič prije Abramoviča, nakon kojega su klubovi (mi se ovdje bavimo sportom) postali kao vrhovi piramida na leđima ljudi koji su se tamo zatekli.

Danas to u čemu su se zatekli zovemo tranzicija. A tu su i snovi navijača, i neka sjećanja na 1967. i tko zna koju godinu. Sve nas to vodi do vapaja za zdravim razumom, za održivim razvojem, održivim biznisom kojemu ne trebaju ni Tito ni šeik. To sve treba graditi iz početka. Ako treba, srušiti, na dno, u prah i pepeo ako treba, i graditi iz početka. Onako kako je nastao profesionalni sport. Ne bude li drugih povoda, o tome iduće subote, ili neke subote.