Čestitajući dinamovcima što su izborili pravo da se zabijenom golu i osvojenom bodu raduju poput djeteta koje mašta o svjetskom rekordu u dizanju utega, a prvi put u životu je podignulo 40 kilograma, pridružujem se kolegi Sušecu.

Drago mi je i zbog Dinama i zato što znam da mnogi Hrvati pate jer Dinamo nije izgubio i 12. utakmicu zaredom. Da ne bude zabune, da netko ne bi vadio iz konteksta i optuživao na svađanje Zagreba i regija, ovo je prvenstveno kritika mnogim Zagrepčanima koji su se radovali Dinamovim porazima.

Uz najbolje želje za iduću sezonu, treba ostati na zemlji i sjetiti se koliko je malo falilo da Dinamo uopće ne igra Ligu prvaka. I treba biti pošten pa priznati da nema nikakvog jamstva da će dečki iduće sezone opet biti u društvu najboljih. Toliko o tome treba li 12 utakmica gledati kao uspjeh ili neuspjeh.

Što se mene tiče, ni gol ni bod nisu presudni za konačnu ocjenu. Dinamova igra je iz kola u kolo bila sve bolja. Već to je dovoljno. Ali slađe je s golom i bodom. Kritizerima, kritičarima, ostaje da se zagledaju u vlastite duše i interese i odgovore na pitanje jesu li prema Dinamu u Ligi prvaka bili tako oštri zato što ne mogu podnijeti vlastite slabosti (a lakše se iskaliti na Dinamu nego na sebi), političari bi sami sebi mogli odgovoriti jesu li se natjecali tko će reći ružniju riječ samo zato da bi se dodvoravali masama i tako dalje. Nikoga Dinamo nije osramotio niti bi ikoga osramotio da je izgubio i dvanaestu.

Mi Hrvati morali bismo se osloboditi podaničkog mentaliteta, jezivo vidljivog recimo u raspaljivanju Platinijeve kritike. Stvar je u tome da huliganizam trebamo riješiti sami, a Platiniju bi bilo bolje da se prvo pozabavi huliganizmom u ligama petice, a onda, ako već govori o nama, neka izabere prikladniju prigodu. Ljubljenje ruke Platiniju, kritiziranje Dinama, ista stvar.

Hej!, da bi se plasirao u Ligu prvaka Dinamo je izbacio boljeg od sebe, Ludogorec, a drastično boljima od sebe otkinuo je bod. Ako misliš da je to malo – ajd’ ti budi bolji.