Da Mamić “padne na Srbima”, to jest na ministru koji se možda (fakat njegova stvar) izjašnjava kao Hrvat, Kinez, Klingonac ili, namjerno pisano velikim početnim slovom, Pingvin, a možda i kao Srbin, ili je anacionalan, bila bi poetska pravda. I pad smješniji čak i od Caponeova na porezu...

Godinama je to bio zicer. Netko ti ide na živce, pa bilo da si u konkretnom sporu u pravu, bilo da si zadnji šljam koji kriminalom drpa deset milijuna eura dok drugi gube živote u rovovima, nabiješ mu etiketu da je četnik, Srbin, jugonostalgičar ili komunjara, i gotova priča. Doista, žrtva je mogla biti najveći Hrvat i domoljub na kugli zemaljskoj, ali ako si je dovoljno uvjerljivo optužio da je srbenda, ma bio ti najveće smeće koje je Hrvatskom hodalo, da si Hrvatskoj naštetio više od Miloševića, Mladića i Arkana zajedno, dok se etiketirani obrani i “opere” mogao si deset tvornica privatizirati, ugasiti proizvodnju i prodati zemljište i umirati od smijeha dok radnici gladuju. Zato, otjeraju li Zdravka Mamića iz Dinama, ili ga čak spakiraju u buksu zbog izjave kojom je htio pobijediti Jovanovića, dobra je oklada da će presudu primiti začuđen kao Jack Nicholson u filmu “Malo dobrih ljudi”.

Dok Mamić, svjestan da je strijela njegove eliminacije iz formalne nogometne vlasti možda stvarno odapeta i neopozivo leti ka cilju (vladati i složenijim organizacijama od HNS-a i Dinama može se i iz zatvora, a kamo li sa slobode, iz kafića), svi bismo se mi trebali suočiti sa sobom. Pao Mamić na ispadu u kojem je žrtva trebao biti Jovanović ili ne, dok itko u ovoj zemlji računa da može dobiti bodove na sličnim izjavama, svi smo pali. Na ispitu uljuđenosti, civiliziranosti, pristojnosti, dok god itko računa da na pripadnosti većini može poentirati diskreditirajući manjinu, zajebao se on, ili još gore, imao pravo, mi kao država nismo ni za dvojku, nego smo “dvojka”. Cilj “igre” je da godinama nikomu na pamet ne padne da će profitirati kaže li nešto nalik onome što je Mamić rekao o Jovanoviću.