Tisuću puta ponovljena laž često postane istina. Usudim se reći da još i češće tisuću puta ponovljena vjera postane više od istine, stvarnost, vjerovanje se materijalizira. Zato mi se sviđa što Štimac radi, to jest što govori. 

Što se sportske psihologije tiče Štimac radi kako treba. Nije na igračima da najavljuju osvajanje naslova prvaka. U većini slučajeva hvalisanje unaprijed sputava, jer stalno ti je za vratom publika koja će ti nabiti na nos da si se hvalio. To, bit ćemo prvaci, dat ću ostavku ne uđemo li u finale, to je za trenera. Bilo je za Ćiru, bilo je za Bilića, pa je i za Štimca. Što mu više igrača povjeruje, to bolje. 

Očito je da im kapu treba skinuti budu li prvi u skupini, pa mislim da su veće šanse da se uopće plasiraju na prvenstvo vjeruju li da mogu biti svjetski prvaci. Neka mi budući svjetski prvaci ne zamjere na dobronamjernoj šali. A neka mi Štimac ne zamjeri na Sammiru. Uvažavajući da trener živi svoj posao, da ima uvid u sve sitnice koje publika ne vidi, uvažavajući i da se Radošević prodao, to jest da je uvrštavanje njega u momčad bio dobar potez, uvažavajući i mogućnost da u finalu SP-a gol za pobjedu 1-0 zabije Sammir, dakle uz svu podršku koju izbornik treba dobiti jednostavno priznajem da ne razumijem stavljanje Sammira ispred Kovačića. Rezime, malo što je slatko kao pobjeda u utakmici u kojoj je tvoja ekipa igrala osrednje ili loše. 

Ovaj Wales je vrlo, vrlo slatka pobjeda. Zbog sjajnog raspoloženja, nadam se da mi ni publika neće zamjeriti što odbijam poletjeti. Srbija nije loša repka, nego očajna. Wales nije repka, nego Bale. 

Ma, da je najbolji na svijetu, zamalo je sam pobijedio Hrvatsku. Da, bit ćemo svjetski prvaci, ali neće to biti lako kao što se čini na prvi pogled.