Navijači Tuđmanu skandiraju nešto ružno. Predsjednik ustaje i odlazi iz svečane lože, pola izbezumljene svite ide za njim, a pola skamenjeno sjedi. Tuđman traži mikrofon. Igrači, čuvši glas iz zvučnika, prestaju igrati. Na tribinama je muk. “Djeco, pogriješio sam, vraćam vam Dinamo”, kaže Tuđman. Dvije sekunde nevjerice i ovacije kakve Maksimir ni prije ni poslije nije doživio.

Ma, da je rekao da je on u pravu i da će se godinama poslije svi koji su htjeli Dinamo pokajati, ali im ga vraća, ovacije bi bile jednake, a uvjeren sam da bi i njegovu ulogu, ili izostanak djelovanja u pretvorbi i privatizaciji, mase drukčije vrednovale. Ipak, moramo priznati da je više ljudi bilo, je i bit će zainteresirano za Dinamo nego za gospodarstvo. Više hajdukovaca i ostalih navijača zanima Dinamo, nego ekonomija.

Mamić je stao na istu minu kao i Tuđman. I zato, da sam Mamić, dao bih ljudima Dinamo, i to po njihovim uvjetima. To je kao s djetetom koje je otišlo od kuće. Roditelj smatra da je otišlo prerano. Ali ne vrati li se, super, znači da se snašlo u životu, da mu je dobro. A uvijek se može vratiti. Je, Dinamo je slatka i preslatka igračka, i to igračka na kojoj se može zaraditi. Ali da ga Mamić da navijačima, i to po njihovim uvjetima, ili bi Dinamo uspio, što bi onda bila Maminjova zasluga (tako je to i s trenerima i momčadima, piše se i treneru, pa makar on samo sjedio na klupi i ne smetao) ili bi ljudi koji su ga dobili po svojim uvjetima vrlo brzo zamolili Mamića ili nekog poput njega da tu muku od Dinama uzme na sebe. Kako god se okrene, Mamić bi tu bio pobjednik.

Daš repku Biliću. Ne uspije li, zauvijek si se, ili na “sto godina”, riješio njega i cijelog njegova stožera. Uspije li, onda je to tvoja vizija. Dao si momčad mladom treneru, jedini ti si vidio da je on taj. Prije ili poslije rezultati će biti loši, a onda ćeš već vidjeti tko je novi s kojim ili imaš rezultat ili ga se rješavaš za idućih “sto godina”. 

A dobra je i ideja da se Dinamo navijačima proda. To je tek ponuda nad ponudama.