Ako Mandžukić sve nezadovoljne životom, poslom, trenerom!, publikom… ne može nadahnuti na pitanje “A zašto bih ja morao biti gubitnik?”, onda valjda nitko ne može. Ovdje se sad ne traži da Hrvatska bude kao Amerika, gdje na pitanje “Kako si?”, bez obzira kako se osjećali, svi odgovaraju “Great!” (sjajno).

Traži se da te boli briga jesu li se svi oko tebe pomirili s porazom ili s bivanjem simpatičnim sudionikom, više gledateljem životne borbe, koju svi vole jer nikomu nije opasna. Traži se da te baš briga makar cijela država bila malodušna, jer ti to nećeš biti. Pogledat ćeš koje karte imaš u rukama, s njima odigrati najbolje što možeš, a onda se nadati da ćeš u idućem dijeljenju biti bolje sreće, pa se, budeš li bolje sreće, nećeš opustiti nego ćeš i tim kartama odigrati najbolje što se može, nećeš zabrljati.

Tvoj život će biti tvoj Wimbledon, bit ćeš sam svoj Jordan, uporan do neba, i napravit ćeš najviše što si mogao. Možda to bude Bayern, možda treća liga, a možda sretna obitelj. U svakom slučaju, nećeš si moći ništa prigovoriti. Doista, pogledaš li hrvatski sport, na svakom koraku slušaš kako nacionalni bossovi ovome i onome nisu dali napredovati, kako ne možeš nisi li nečiji sin i tako dalje. 

A opet, svako malo dobijemo potvrdu da se može uspjeti. Naime, svako malo netko napravi nešto tako veliko da mu ne možeš prišiti da je, prvo opstao, a na kraju i uspio, zato što je umjesto ničiji bio nečiji sin, zato što je imao menadžera, bla, bla, bla. Mandžukić je Bayernov najbolji obrambeni igrač i napadač, a može se reći i da je najbolji vezni. Da ga je..., to mu nije mogao srediti tata, a nije ni menadžer. A počeo je među nama.

Treba kao Mavrović. Sjedio je u društvu i rekao “ja ću biti svjetski prvak, od sutra u zoru ću početi trenirati i neću stati dok ne uspijem”. Dospio je do izazivača. Ali da je na prvoj stepenici zapeo, pobijedio je ustavši drugi dan u zoru, pobijedio je jer je saznao koliko stvarno vrijedi. Mandžukić u tome može pomoći, a i to nešto vrijedi.