Ne bi Luka Modrić trpio ni upola svoje muke da nije Hrvat. Nije tu riječ o cmizdrenju da Hrvate nitko ne voli, da se cijeli svijet urotio protiv nas. U okolnostima u kojima se nalazi Modrić bi jednako patio i da je, recimo, Danac ili Norvežanin.

Krenimo samo od tretmana Ive Majoli u godini nakon osvajanja Roland Garrosa. Iako je branila naslov, nije dobivala ni središnji teren ni termine kakvima bi je častili da je Amerikanka, Njemica ili Francuskinja. Ništa osobno, ništa protiv naroda. Stvar čiste ekonomije. Ili, doba je preskupog skijanja na Sljemenu, da je Janica kojim slučajem Amerikanka, nalupala bi najmanje dvadeset puta više para nego kao Hrvatica. Moguće je da joj mašina dan-danas ne bi dala da se ostavi skijanja. Dalje, Modrićev je problem što je samo nogometaš.

Tko god da si, odakle god da si, neki broj dresova je moguće prodati jer igraš za Real, stojiš na ramenima diva. Za iskorak, moraš biti ili Beckham ili Ronaldo, lijep ko slika, a iz mnogobrojnog naroda, ili makar Messi, da ti fali još samo naslov svjetskog prvaka, i to opet ne s Hrvatskom nego s Argentinom.

Ne bi Realovi navijači bili toliko kritični ni da je transfer realiziran s manje pompe, da nije sve dugo trajalo, zbog čega mnogi Modrića vide kao Mourinhova igrača. Napeto iščekivanje podignulo je očekivanja navijača iznad realnosti, a treba imati na umu da ta očekivanja posve nije ispunio ni Šuker, ovjenčan slavom najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva ‘98., ni Jarni, jedan od najboljih na svojoj poziciji koji su Zemljom hodali, a kako bi onda Modrić…

Potpisavši za Real, naš čovjek si je natovario daleko teže breme nego što ga je Šimunić nosio u Njemačkoj. Da bi kao stranac opravdao plaću, na treningu i utakmicama morao je biti najmanje pedeset posto bolji od domaćih. Ali da bi kao Hrvat opravadao plaću u Realu, Modrić mora biti maltene najmanje pedeset posto bolji od Özila. Zato, dok je cijeli svijet prekritičan prema “našem malom”, mi bismo trebali biti na njegovoj strani. Zato što je uspio o čemu svi sanjamo, ili smo sanjali.