To koliko je ovaj svijet gori od svijeta mog djetinjstva i mladosti je da sve pošalješ u... Nemajući sve podatke, naravno da sam na Modrićevoj i strani ostalih igrača. Ne znam koju to ljubav ili ponudu nisu mogli odbiti, ali dok čekamo ishod rada institucija, nešto svi znamo.

Te birtije oko skoro svih stadiona. U doba mog djetinjstva i mladosti u njima je bilo ugodno biti dijete i tinejdžer. Na kraju krajeva, perspektivni sportaši iz sportova u kojima nije bilo love tamo bi jeli na bonove. Danas je u tim birtijama neugodno biti i odrastao čovjek, a kamoli dijete. Teško je promašiti doba dana u koje se nećeš uvjeriti da ti je bolje dati dijete u bilo koji drugi sport, samo ne nogomet, jer ne znaš kako bi izbjegao sve tipove što se smucaju po tim birtijama. Dobro, restoranima, ali razumijemo se. Istina, ima i u drugim sportovima trenera koji roditeljima uvaljuju najbolji med na svijetu, kojima su roditelji uveli desetak centralnih grijanja u isti stan ili kuću, dilaju im sportsku opremu, antitalente godinama muzu obećavajući im svjetsku karijeru... Ali, vjerujte na riječ, da se napiše stotinu knjiga o mrakovima sportova, najmračnija bi bila knjiga koju bi napisao nogometaš, ili roditelj nogometaša. Nisam siguran bi li mračniju napisao Modrić, netko njegove klase, ili čovjek za kojeg nikad nitko nije čuo, zaglavio je, recimo, u juniorima.

Ovo je zapravo priča o djeci koja, eto, vole nogomet, sport, i njihovim susretima s ljudima koji su zaposjeli infrastrukturu za ostvarivanje američkih snova. Kamo da ide dijete koje sanja da će na Maksimiru zabiti u rašlje? Kamo da ide dijete koje sanja da će na Old Traffordu krenuti s centra, predriblati četvoricu, zabiti i kao imperator uživati u ovacijama publike? Zbog rješavanja i ovih pitanja postoji država, to jest trebala bi postojati. Ne rješava li država ova pitanja na zadovoljstvo većine djece i roditelja, a ne na korist manjine, čemu služi? Komu služi? Da se razumijemo. Nije poziv na linč. Da čujemo sve strane. Ali, čega sam se sve nagledao...