Da si, usred najžešćeg rata, bitke, zaustavio vrijeme, i pitao vojnike žele li da dijete poput Nore pobijedi bolest i živi, svi bi bili za život. Tko ne bi, ostavljam mu da sam sebe nazove pogrdom koju smatra dostojnom svoje neljudskosti.

Da nogometnu utakmicu Hrvatske i Srbije zaustaviš u najnapetijem trenutku te pitaš i hrvatske i srpske navijače bi li radije pobjedu svoje reprezentacije ili da Nora živi, opet, onima koji bi birali sport ostavljam da sami sebe nazovu kako misle da zaslužuju… Pišem ovo jer su nas dva događaja, u samo nekoliko dana, podsjetili koliko je život velik, vrijedan, neprocjenjiv, koliko su razni ishodi nevažni u odnosu na život i koliko se ne bismo smjeli dati uhvatiti u kolo mržnje.

Nije bitno što u ratovima ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a nikad jedan drugog nisu ni udarili, a kamoli ubili, šalju ljude koji se ne poznaju da se međusobno masakriraju. Nogometna utakmica slika je rata, navijači se uhvate u zamku nasilja, a vodstva saveza piju najfiniji šampanjac po najboljim hotelima. A menadžeri mlate pare, pa i na mržnji.

Život je neprocjenjiv, i bilo zagrobnoga ili ne, ovaj na Zemlji je jedan jedini, i koji god rezultat utakmice bio, on neće smanjiti ratu kredita ili djetetu omogućiti školovanje. Liječenje! Zamislimo kako bi odlazak na utakmicu bio ljepši u državi u kojoj zdravstveni sustav ima toliko novca da nije bilo potrebno angažirati cijelu naciju da plati liječenje prilozima, ili da je čak toliko dobar da se naši ljudi, i naša djeca, mogu liječiti u Hrvatskoj, da uopće ne moraju putovati u inozemstvo po život ili nadu. Moje je mišljenje da što prije moramo dočekati dvadesetu utakmicu Hrvatske i Srbije, koja doista neće biti ništa posebno.

Što prije počnemo ignorirati nebitno i posvetimo se napretku, to je veća šansa da uoči nogometa, koji će biti samo nogomet, nećemo plakati zbog smrti djeteta.