Hrvatska ima Modrića, koji je osvojio Ligu prvaka. On ju je osvojio. Nije samo igrao u momčadi koja je pobijedila niti je bio jedan od najzapaženijih igrača. Oni su igrali uz njega.

Lani je Mandžukić sam bio najmanje pola Bayerna. Bio je Bayernov najbolji napadač, najbolji vezni i najbolji obrambeni igrač. Nadam se poetskoj pravdi, da će iduće sezone izbaciti Bayern. I pokazati Guardioli i svima ostalima. Možda Mandžukić ima težak karakter, ali vjerojatnije je da ga stalno guraju u stranu jer je lakše napraviti pare ako je glavni lik Nijemac.

Ne samo hrvatski sportaši nego mnogi sinovi i kćeri malih naroda trpe istu muku. I sad, da Nizozemska ima ključnog igrača Reala, i ključnog igrača Bayerna, kakvi god bili suigrači u reprezentaciji, mi bismo se vjerojatno složili da je polufinale posve realan, ostvariv cilj na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

A kako bismo li se tek lako složili s tim da je riječ o Njemačkoj, Italiji ili Engleskoj, Argentini... Dalje, da Mandžukić dođe u Real, iste sekunde bih stavio sitnu lovu na okladu da će Real obraniti naslov pobjednika Lige prvaka. Doista, dosta ljudi u birtijama Mandžu više ne zove Mandžo nego Životinja. Od milja, poštujući njegovu moć na terenu. Ma koji Benzema!? Stavi Mandžukića u Real i problem riješen. A onda, imamo i Rakitića. Nabrajaš ih i pomalo se iznenadiš da je Srna na četvrtome mjestu, i tako dalje, i tako dalje. Čudan je život.

Nikad nećemo saznati što bi bilo da je Rakitić zabio “mrtvaca”. Ali, eto, Casillas je hladno čekao, nije legao, obranio je. Ali ona reklama, da su došli ostaviti trag. Nije to bez veze. Naprosto ne vidim momčad koja protiv Hrvatske može hladno istrčati i staviti cijelu imovinu na pobjedu.

Slavne 1998. kladio sam se na četvrtfinale i, u šali rečeno, gorko sam se pokajao. Sad se kladim na polufinale i nadam se da ću se gorko pokajati kao nikad u navijačkom životu. U svakom slučaju, vrijeme je da se suočimo s istinom, imamo igrače od kojih se može stvoriti ludo dobra momčad.