Još dvije prijateljske utakmice kao sa Švicarskom i reprezentacija će prvi put otkad ikamo putuje otputovati u miru. Dobro, ako ne dvije utakmice, dva poluvremena kao prvo u Švicarskoj, i nit’ će biti euforije da se vidimo s Brazilom u finalu nit’ će itko imati volje žestiti se unaprijed, da se ako ne prođu skupinu ne trebaju ni vraćati u Hrvatsku.

Doista, bio bih sretan kao dijete da većina nacije repku u Brazil isprati tek s najboljim željama, s nadom, ali bez ikakvih očekivanja, a kamoli ultimatuma. Da odu tamo, da se svi trude kao Olić, pa što naprave - naprave. Mislim da je, ako ne objektivno, onda bar nepristrano, reći da imamo Modrića i Mandžukića, i dosta dobrih igrača. I to je to. Što je Bilić rekao, ako bi Hrvatska povela, pa je suparnik morao stizati rezultat, nekad je bio pravi užitak gledati Hrvatsku. 

Ali ni generacija ‘98. nije bila Federer, nije bila kao Brazil, koji s igračem manje i golom više izluđuje Englesku držeći loptu gotovo po deset minuta, a kad im se igra, imaš osjećaj da gol mogu zabiti kad hoće. Ova ekipa... Gledajući kakav je gol u stanju primiti, nekako bih radije da u obrani igraju kao Grčka na putu do europskog naslova, a u napadu što bude.

I još mi je nešto na srcu. Pa kad će ti kancelarijski tipovi naučiti razgovarati s navijačima?! Ne odnosi se na Kovača nego na kancelarijske tipove, od Vlade, Sabora, ministarstava pa do HNS-a. To što se u uredima često naziva diplomacijom, u narodu se često naziva manjkom karaktera. Što bi političar rekao “biste li razmotrili, bla, bla, bla”, u kavani se, na tribini se kaže – ne seri. 

Ma da je po mom, najveći incident na utakmici bio bi, kao na Manchester - Tottenham, da neki klinac u vlak u podzemnoj unese pivo, petorica ga dijele, a stariji ih gledaju pogledom “djeco, što vam to treba?”. Ali što se na političkom hrvatskom kaže “nisam vidio paljenje zastave u Beogradu”, na narodskom se jeziku izgovora “hoćeš li sad vidjeti?”. Rješenje je u razgovoru. Ali razgovoru, ne u glumatanju razgovora.