Tako smo, eto, doznali i što ugledni akademik i književnik Slobodan Novak misli o onima koji "treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama" traže ravnopravnost u društvu u kojem nisu u stanju "ispuniti svrhu".
Bio je to, bez ikakve dileme, dragocjen prilog slobodi govora i mišljenja, definiranju ljudskih prava, stupnjevanju kategorija stanovništva po njihovoj sposobnosti prokreacije, kao i nemjerljiv doprinos tradicionalno ukorijenjenoj mržnji prema manjinama.
Prvo su bili "Mirisi, zlato i tamjan", sada su "Nedojke, puzdre i degenerici". Tko zna, možda i to jednog dana uđe u školsku lektiru. Zašto ne već nakon referenduma o braku?
Pederi i fašisti
No prije nego što se krenemo zgražati nad fašističkim pamfletom uglednog akademika, uvaljenog javnosti pod egidom demokratskog prava da se čuju sve strane, napravimo se blesavi pa postavimo jedno blesavo pitanje: ako homoseksualci već ne smiju u društvu kotirati isto kao heteroseksualci, zašto onda mrzitelji smiju uživati istu slobodu govora kao normalni ljudi?
Zato što nisu pederi?
I stoga, prije nego što se krenemo zgražati nad ovim pamfletom 89-godišnjeg književnika, bilo bi najbolje da se prestanemo zgražati. Već da ovaj Novakov tekst u Večernjem listu prihvatimo kao doprinos ovom "svjetonazorskom ratu".
Jer, da nema rasprave o braku, pederima i lezbama, Srbima i ćirilici, vjeronauku i zdravstvenom odgoju, pedofilima i hrvatomrscima, možda nikad ne bismo otkrili u kakvom društvu živimo. S kakvim akademicima, teolozima, profesorima, intelektualcima, političarima, medijima...
Šovinisti, rasisti, svi su isti
Kao i u odnosu prema hrvatskim ratnim zločin(c)ima, ove svjetonazorske rasprave mogu poslužiti kao lakmus papir za prepoznavanje fašista, šovinista, rasista, mrzitelja svih vrsta.
Pa smo tako imali priliku čuti ne samo što Zdravko Mamić misli o "krvožednom hrvatomrscu Jovanoviću", nego i što teolog Adalbert Rebić misli o "uroti pedera i lezbi". Nismo samo čuli Željka Keruma koji nikad ne bi prihvatio Srbina za zeta, nego i ministra Freda Matića koji proziva nelojalne Srbe.
Nismo čuli samo Željku Markić koja bi radije ostavila dijete u domu za napuštenu djecu nego ga dala gay paru, već smo čuli i Milanku Opačić kako govori to isto.
I koliko god ispadi poput Novakova, Rebićeva, Mamićeva bili odurni, necivilizacijski, nemoralni, pa i protuzakoniti, ipak nam pomažu da - mimo naše volje - dobijemo sliku društva u kojem živimo.
Morloci i Eloi
Da se po tko zna koji puta uvjerimo da mržnja ne stanuje samo među anonimnim hejterima na internetu, niti na društvenim mrežama na kojima se debatira o tome kako Srbe treba zaklati, a pedere zatući, već i među akademičarima, na fakultetima, u strankama, na sudovima...
I s vremena na vrijeme, poput Morloka iz "Vremenskog stroja" H.G. Wellsa (kad smo već kod književnika) probije na površinu i ščepa nekog nevinog Eloija. Ili Srbina, ili Cigana, ili pedera, ili crnca, ili ateista.
Pa ipak, te provale mržnje ne bi nužno trebale biti loše, ako bi uspjele isprovocirati reakciju. Ne samo policijsku i pravosudnu, ne samo političku i medijsku, nego i reakciju društva.
One pružaju dragocjenu priliku da se profiliraju i učvrste civilizacijski stavovi, da se odgoje mladi i educiraju stariji, obrane napadnuti i zaštite ugroženi. Pa čak i da nanovo, uvijek ispočetka, utvrdimo granicu kad sloboda govora prelazi u čistu nedistiliranu mržnju.
Ili pak, kako to u ovom društvu najčešće biva, da opet gledamo kako reakcija izostaje. Kako predsjednik države podilazi, premijer zaobilazi, kako političari šute, biskupi huškaju, a intelektualci se ne zamjeraju.
Najlakše je Zdravka Mamića strpati u zatvor zbog govora mržnje. Malo je teže to ponoviti na nekom akademiku, teologu , biskupu ili političaru, pa čak i pjevaču. Pa onda ispada kako jedni smiju javno vrijeđati, a drugi ne smiju.
Nije li to baš žalosno? U ovoj zemlji ni u mržnji nisu svi ravnopravni.