Doimao se uvrijeđenim kad sam ga zvao dan nakon pobjede protiv Rumunjske kojom je reprezentacija BiH osigurala Eurobasket, a što je uživo u Sarajevu ispratilo 7000 ljudi. Aco Petrović je takav, oduvijek je pratio medije i čitajući novine pazio na svaku napisanu riječ, na svaki zarez. Još od igračkih dana... Pogodilo ga je što hrvatski novinari nisu pomnije pratili reprezentaciju BiH, “dobro, ta se reprezentacija može tretirati i kao bilo koja reprezentacija neke druge države, ali ipak je kompletan stručni stožer iz Hrvatske, a to nije zanemarivo”. Ima nečega u tim riječima...

Pa onda, iako ga nisam zvao kao novinar nego kao čestitar, da pokušam ublažiti tu njegovu uvrijeđenost - Petrović je napravio sjajan posao prolazeći kroz kvalifikacije i ujedno radeći selekciju za neka buduća vremena BiH košarke.

Pretpostavio je Mirzu Teletovića Kenanu Bajramoviću i dao mu sve ovlasti (“Treba samo doći do egal završnice, ostalo rješava Mirza”), nagovorio je Antu Mašića i Zacha Wrighta da se priključe, uključio je tri tinejdžera - Buzu, Nurkića i Vrabca - dok kod nas još traju polemike oko Šarića i društva, s 92 poena u prosjeku imao je najefikasniju reprezentaciju u kvalifikacijama, dobio je privilegij da otvori središnji nacionalni dnevnik i osigurao je lijepe ugovore reprezentativcima koji ih nisu imali. A da sam i dalje nema klupski ugovor. Dovoljno? Valjda je, makar sumnjam da će ovaj tekstić promijeniti stav iz prve rečenice. Revolt je, pojednostavljeno, Acino pogonsko gorivo.