Tijekom Eurobasketa sigurno ćete imati prilike čuti ili čitati nešto o tome kako je to najjače košarkaško natjecanje na reprezentativnoj razini, te kako su Svjetska prvenstva i Olimpijske igre pravi mačji kašalj u usporebi s njim. 

Što je notorna glupost, jasno, jer na SP i OI idu plasmanom najbolje reprezentacije s Eurobasketa, uz priključivanje najboljima iz ostalih kontinentalnih zona. Time Eurobasket može biti samo teži, duži ili izjednačeniji, ali nikako jači, od SP i OI. Nisam siguran ima li moja teza ikakve veze s našom reprezentacijom u Sloveniji, ali svakako je bolje plasirati je prije nego poslije turnira, čisto zbog objektivnog pozicioniranja naše košarke u planetarnim mjerilima. I zbog eliminiranja jednog od mogućih alibija; treba razmišljati korak unaprijed. 

Uoči starta turnira kao favorit se nekako iskristalizirala Francuska, i zbog Tonyja Parkera, i zbog moćnog rostera (unatoč odsustvu prvih pet centara!), i zbog odličnih pripremnih utakmica, i zbog toga što su atletizmom daleko ispred ostalih. Slažem se, uz opaske da: a) tradicionalno nemaju mentalitet pobjednika, b) previše ovise o volji i raspoloženju Parkera. Sve ovo se čini dosta mudrim i tipično novinarski relativizirajućim, ne? 

No, pazite sad: iza neodređene kovanice "moćni roster" zapravo se kriju Batum, Ajinca, Diot, Heurtel i Lauvergne, igrači u godinama kad naše košarkaše još nazivamo 'talentiranima', ili Kahoudi, Petro i lošiji Pietrus, koji igraju nerelevantne francuske i kineske lige, ili DeColo i Diaw, marginalci u Spursima, ili Gelabale, donedavni igrač Cedevite. I, kud stigosmo? U slijepu ulicu, za razliku od Francuza. Jer uporno i tvrdoglavo forsiramo isključivo svoje istine.