Za Vatikan se često zna reći da djeluje u stoljećima, a planira u tisućljećima. Iako se to na prvu možda i ne vidi, ruskom invazijom došlo je do aktivnosti kakva se ne pamti u povijesti papinske diplomacije. Papini telefonski razgovori s ukrajinskim predsjednikom te nešto dulji razgovor s moskovskim patrijarhom Kirilom s obećanjem susreta uživo, razgovor državnog tajnika Parolina s ministrom Lavrovom, slanje dvojice vatikanskih kardinala u ratno područje te jedna svjetska “molitvena inicijativa” jasno pokazuju da je papa Franjo ozbiljno shvatio svoju ulogu mirovnog diplomata. Nije ovo nikakva novost: predanost očuvanju svjetskog mira i posredovanje u međunarodnim sukobima sastavni su DNK vanjske politike Svete Stolice. No nije tako uvijek bilo. Rimski pape su sve do 1870. sudjelovali u većini europskih sukoba kao suvereni središnje talijanske teritorijalne države. Činjenica da se papinstvo moralo politički ponovno “izmisliti” nakon propasti stare papinske države jedan je od najsnažnijih zaokreta u modernoj crkvenoj povijesti. Nakon što je ostao bez praktične političke moći, Vatikan je bio prisiljen profilirati se međunarodno. Pod Lavom XIII., koji je na čelo Crkve došao 1878., Sveta Stolica je uspješno posredovala 11 puta u međunarodnim sukobima, kao što su primjerice spor Portugala i Engleske oko Konga, trgovinski spor između Španjolske i Francuske te razmjena zarobljenika između Italije i Etiopije. Dobra vanjska politika i efikasna tiha diplomacija postali su jedno od najvažnijih obilježja Vatikana. Nije nikakvo čudo što su na čelo Crkve dolazili ljudi koji su prošli obuku na glasovitoj vatikanskoj diplomatskoj akademiji.