Mnogi su joj se rugali, nazivali je "Kolindom u zemlji čudesa", izjednačavali s Alanom Fordom, uspoređivali s Kinezima ustašama iz imotske birtije.
A neki su predsjedničinu press konferenciju, drugu u četiri godine, na kojoj se odrekla ustaštva i za sve optužila bivšeg savjetnika elegantno proglasili "političkim zaokretom".
Jučer je tvrdila da je ustaški pozdrav "stari hrvatski pozdrav", danas tvrdi da je to bila greška. Tako bi valjda trebao izgledati zaokret. Jučer je bila desničarka, danas više nije.
No ako je to zaokret, za koliko stupnjeva je predsjednica zaokrenula? Za 180 ili za punih 360?
I koja je zapravo prava Kolinda Grabar Kitarović: pristojna ministrica iz liberalne Sanaderove vlade, zapjenjena desničarka iz Karamarkove ostavštine ili "umivena" predsjednička uzdanica Plenkovićeva HDZ-a?
Vade joj utrobu
Odgovor na to pitanje tražit će i desničari koji su predsjednicu proglašavali svojom kraljicom, a sada joj vade utrobu na Facebooku, kao i liberali i centristi kojima se Kolinda pokušava dodvoriti paradnim odricanjem od "savjetničkog ustaštva".
Ali odgovor je prilično - i prikladno - banalan: Kolinda je sve što treba biti, a ustvari nije ništa od toga.
Niti je bila autentična desničarka, niti se sada iskreno odriče ustašluka, kao nekakvog savjetnikova nestašluka.
Okružila se desničarskim savjetnicima kad je to bilo oportuno, jednako oportuno danas se rješava tih savjetnika. S autoritetom predsjedničke funkcije prenosila je riječi svojih savjetnika, kao što sada samouvjereno svaljuje krivnju na te savjetnike.
Prekjučer je bila Sanaderova ministrica, jučer je bila Karamarkova predsjednica, sutra će biti Plenkovićeva kandidatkinja. Krug je zatvoren. Kitarović je izvršila "politički zaokret", ali nije joj bio prvi, a vjerojatno neće biti ni zadnji. Ma koliko karikaturalan bio.
Recimo, ona koja se prije par dana hvalila da je "prije svega majka, vjernica i Hrvatica" priznala je da nema pojma o hrvatskoj povijesti i pozdravu "Za dom spremni".
Nasjela podgovoru
Kaže da je nasjela podgovoru njezina savjetnika kojeg, prikladno, više nema na Pantovčaku. Bi li to priznala da je Mate Radeljić ostao u njezinu uredu? I zašto joj je, pobogu, trebalo 700 dana da prizna kako je "pogriješila"?
Naravno, pod uvjetom da se "greškom" proglašava skandalozno falsificiranje povijesti, a ne kalkulirano ulagivanje ustaškoj desnici. To se dojučer na Pantovčaku nije smatralo nikakvom "greškom", već promišljenim planom i programom.
I što nam slijedi nakon ovog Kolindina priznanja?
Slijedi zaključak da ćemo na izborima ubuduće birati savjetnike, a ne predsjednicu. Ako je jedan savjetnik kriv za ustaški pozdrav, za što će sve biti krivi neki drugi savjetnici?
Tabula rasa
Valja opet konstatirati, Grabar Kitarović naprosto je karijeristička prazna ploča na koju svatko može upisati ono što mu u datom trenutku odgovara. Ona je i marioneta: jednog dana Karamarkova, Radeljićeva i Bujančeva, već sutra marioneta Budimira Lončara. Oportunistica i karijeristica.
Ona je najprije ministrica europskih integracija, pa zatim američka uzdanica u europskoj Hrvatskoj. Ona je kritičarka Andreja Plenkovića, pa onda njegova kandidatkinja. Ona je za slobodu govora, ali ne kad se govori protiv Tuđmana. Ona je obećavala da će se preseliti, ali ipak nije. Obećavala je blagostanje, pa rekla da to ne ovisi o njoj.
Od ovakvih slaloma hvata nas mučnina.
Odakle glasovi?
A nakon svega toga, svih zaokreta i pirueta i skakanja samoj sebi u usta, nameće se logično pitanje: odakle će Kolindi Grabar Kitarović dolaziti glasovi na skorim izborima?
Desnicu je navodno jako naljutila. Ljevicu je pak predugo ljutila. Nervirala je i HDZ-ovce svojim rovarenjem protiv Plenkovića. Sada iritira mnoge antihadezeovce svojim pristajanjem uz Plenkovića.
Kao što se više ne zna tko je i što je Kolinda Grabar Kitarović, tako se više ne zna tko bi za nju trebao glasati. I zašto.
Kitarović je dugo radila na obezvrijeđivanju predsjedničke funkcije. Sada je na redu obezvrijeđivanje predsjedničkih izbora.