Godine razočaranja uslijed nerealnih očekivanja zbog košarkaških medalja osvajanih u nekim drugim vremenima prije dvije godine u Litvi su kulminirale ispadanjem u prvom krugu. Hrvatska je košarka dotaknula samo dno.

Ovoga je ljeta dugo izgledalo da će na njemu i ostati. Debakl za debaklom na pripremama, zatim i na startu EP-a protiv Španjolske, pa mučenje protiv Gruzije... A onda je Ante Tomić devet sekundi prije kraja zabio za pobjedu. I sve preokrenuo. Visokom Dubrovčaninu, koji je u Sloveniji dugo igrao pod virozom, zbog tog se koša više ništa ne može zamjeriti.

- Koliko sam puta u karijeri vidio da jedna trica s centra promijeni cijelu sezonu... - rekao je Jasmin Repeša.

Taj Tomićev koš bila je naša trica s centra. Jedna pobjeda u utakmici koja je mogla otići na obje strane, kakve je Hrvatska od 1995. praktički u pravilu gubila, sve je preokrenula, ujedinila momčad, dala joj samopouzdanje koje od tada samo raste. Nakon Španjolske 2000 Hrvata u Celju ispratilo ju je zvižducima i uvredama, a samo deset dana poslije, nakon šeste pobjede u nizu, 6000 u Ljubljani pjesmom i ovacijama. Od predmeta sprdnje hrvatski su košarkaši postali ponos nacije.

A najbolje od svega je što taj ponos nije uvjetovan osvajanjem medalje, nego samo borbom i srčanošću. Dugo su naši igrači reprezentaciju gledali samo kao drugi klub, nikako kao nešto što predstavlja cijelu državu.

Ali pokrenuli su se, pokrenuli su Hrvate, kojima nakon toliko godina srce ponovno kuca u ritmu udaraca košarkaške lopte o parket.