Plenković nikad  nije osjetio potrebu javno i decidirano reći da se osjeća imalo odgovornim za kolonu lopova, primitivaca i muljatora koje je uvaljivao u Banske dvore. Prvi je u povijesti kojem su odjednom optužena četiri ministra, u Vladu je ubacivao i opskurne likove zaljubljene u kalašnjikove, a svih onih koji su mu zbog korupcijskih afera iz Vlade izletjeli ni sam se više ne može sjetiti. Pa ipak se i dalje ponaša kao da nema ništa s njima i njihovim imenovanjima.
Odgovornost je u Hrvatskoj već dugo nepoznat pojam. Inženjer građevine, tip na čelu državne tvrtke koja godišnje investira milijune u goleme građevinske zahvate, kaže ovih dana kako nije znao da mu za privatnu vilu s bazenom treba građevinska dozvola. Valja se zapitati: Kako tek taj čovjek doživljava značenje odgovornosti?
Odgovornost je jedan od temeljnih etičkih pojmova, a odgovorni ljudi su oni koji su spremni prepoznati i snositi posljedice svog ponašanja, odnosno svojih grešaka, svog neznanja ili svoje nesposobnosti. Manjak odgovornosti čovjek može se iskazati na bilo kojoj razini, od odgovornosti prema sebi i svojoj savjesti do odgovornosti prema drugima, prema institucijama ili ljudima koji su im dali pravo da odlučuju i upravljaju. Moralna odgovornost ne predviđa zakonske sankcije za propuste, ali nemoralni bi pojedinci trebali snositi teret osude okoline. No, kao što kod zakonske odgovornosti za počinjene greške u Hrvatskoj nerijetko izostaje pravična a i pravedna kazna, tako često izostaje i osuda za one koji ne poznaju pojam moralne odgovornosti.
Kao što je posve nevjerojatno da se ovih dana krivci za poraze i sramoćenje nekoć moćnog maksimirskog kluba traže među trenerima i igračima, a ne među onima koji su ih birali i postavljali, tako je tužno kad naši vlastodršci peru ruke od odgovornosti za kriminal onih čija su imenovanja potpisivali vlastitom rukom.